Isus se, nakon što je uskrsnuo, ukazivao svojim učenicima.
Nevjerni Toma
Na Uskrs smo slušali evanđeoski odlomak o praznom grobu. Učenici na vijest da je grob prazan trče to provjeriti. Evanđelist kaže kako su, kada su vidjeli prazan grob, učenici povjerovali. Ipak, Isus je želio učvrstiti svoje učenike u vjeri, učiniti ih svjedocima uskrsnuća, kako bi bili sposobni odoljeti svim izazovima koji ih očekuju. To je mogao jedino ako im se ukaže kao Uskrsli, da tako ne ostane ni tračak sumnje u njegovo uskrsnuće u srcima ni jednoga od njih. Zato Isus dolazi među njih. Želi da ga svi mogu vidjeti i dotaknuti, kako bi poslije mogli svjedočiti. I događa se tada ono što je Isus znao da će se događati, ako im se ne ukaže. Toma, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima. Zato kada mu oni govore da su vidjeli Uskrsloga, da je bio tu među njima, on ne vjeruje, želi i on tako čvrste dokaze o Isusovom uskrsnuću. Zato Isus dolazi opet kada je i Toma tu. On želi da svaki od učenika ima jednako čvrsto uporište za budući navještaj, a to je susret s njime nakon uskrsnuća. Zato on Tomu ne osuđuje, iako ga prekorava zbog njegove nevjere, jer svakako je Isusov plan bio da se susreće sa svima njima i priprema ih za poslanje koje im je namijenio, a za koje ih je najprije trebao učvrstiti u vjeri u uskrsnuće, na kojoj sve počiva.
Ne budimo nevjerni
Ipak, Toma ostaje upamćen u narodu kao nevjerni. Iako je kao navjestitelj evanđelja bio gorljiv koliko i ostali, iako je pronio Radosnu vijest i dalje nego drugi. Oni su putovali po poznatome svijetu, a Toma se zaputio prema dalekoj Indiji i prosuo i tamo sjeme kršćanstva, koje i danas daje plodove, a za to je prolio svoju krv. Ipak opomena koju mu je izrekao Isus, stoji kao opomena kršćanima svih vremena: »Ne budi nevjeran, nego vjeran« (Iv 20,27). Isus ovo govori kada Tomi dopušta da dotakne njegove rane i uvjeri se da je onaj raspeti, isti ovaj sada koji je uskrsnuo. I nas Isus opominje da ne budemo nevjerni, nego vjerni. On našu vjeru ne traži tek tako. Nego je i nama, kao i Tomi, dao brojne dokaze o svojoj prisutnosti, svojoj svemoći, svojoj ljubavi. No, mi nepopravljivo sumnjamo, tražimo stalno nove dokaze, ne vjerujemo… Krist nas zato opominje da ne budemo nevjerni, nego vjerni. Vjerovati nije uvijek lako, ali onaj tko je bliže Kristu, kušnje lakše svladava, jer vjeruje da će nakon trenutne tame opet Božja ljubav zasjati u našemu životu. Tko je od Krista udaljen, lakše ga slamaju kušnje, jer ne vjeruje dovoljno, dopušta očaju da ga svlada. Tko vjeruje, ne boji se i ne očajava, jer zna da je Bog tu, da ne ostavlja svoje vjerno stvorenje.
Svjedoci Evanđelja
Isus, kada dolazi među apostole, govori: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas« (Iv 20,21). Koga Isus šalje? Da, šalje svoje učenike, apostole. Ali šalje i sve svoje učenike budućih vremena, jer je on smrću i uskrsnućem spasio cijeli ljudski rod, svakoga čovjeka koji će se roditi do svršetka svijeta. Zato nakon apostolskog vremena na svima koji se zovu kršćani ostaje zadatak da šire Evanđelje po svemu svijetu. Nije to zadaća samo misionara, redovnika i svećenika, niti treba širiti radosnu vijest negdje daleko u Africi i Aziji. To je zadaća svakoga tko je kršten i živi svoju vjeru. Stoga se svi jednako možemo osjećati prozvani ovim Isusovim nalogom. Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo koliko je onih koji su kršteni, a tako daleko od Boga. Naša je zadaća da Boga donesemo u njihove živote.
