Danas kada su obitelji sve manje, prava je rijetkost, ali i radost, posjetiti obitelj koja ima sedmero djece. Ovoga puta, povod za odlazak u Đurđin u obitelj Jasne i Zdenka Dulića bilo je krštenje njihovog sedmog djeteta, maloga Ilije. Naime, Iliju je 27. ožujka krstio biskup Subotičke biskupije mons. Slavko Večerin, a ovo je bilo prvo krštenje otkako je mons. Večerin imenovan na ovu dužnost.
»Ova praksa da biskupi krste djecu nakon petog djeteta u obitelji postoji u Hrvatskoj i drago mi je da je naša župna zajednica prva koja je to započela. Osobito me raduje što će biskup s istim razlogom morati ponovno doći u Đurđin, jer čekamo još jednu obitelj da dobije sedmo dijete«, ističe s ponosom župnik vlč. Danijel Katačić.
Poteškoće koje su ih ojačale
U svom domu u Đurđinu dočekali su nas mama Jasna, tata Zdenko, najstarija kći Sara (13 godina), Marko (4 godine) i Ilija (9 mjeseci), a kasnije se pridružio došavši iz vrtića i Petar (6 godina), dok su Barbara (11 godina), Jakov (9 godina) i Anastazija (8 godina) bili u školi.
Krštenje njihovog sedmog djeteta bilo je drugačije, bilo je to slavlje cijele župne zajednice.
»Bila nam je velika čast da biskup želi krstiti naše sedmo dijete. Vidio sam i osjetio podršku župne zajednice koja se radovala s našom obitelji«, kaže Zdenko, a Jasna se nadovezuje: »To je bila inicijativa našeg župnika, a jasno je da smo se složili, osobito danas kada su mnogi protiv obitelji, pa i djece. Mi svjedočimo svojim primjerom da može i ovako«.
Tijekom prethodnog perioda, kako su nam ispričali, susretali su se s brojnim komentarima i osudama drugih, poput »što će im još jedno dijete«, »samo im još to fali« i slično. No, kako su oboje rekli, davno su odlučili da na to neće reagirati. A nitko nije ponosniji od njih kada negdje skupa odu.
»Zaista je bilo svakakvih komentara, ali mi smo primili jednu karizmu na svom životnom putu. U Neokatekumenskoj zajednici sam 22 godine i puno sam učio o katehezi, braku, spolnosti, čistoći, o odgoju djece. Vidio sam brojne obitelji koje imaju 10 pa i više djece, bio sam kod njih i svjedočio tom životu i to me fasciniralo. Tada sam rekao da ako bude moguće i ja želim imati više djece. Istina, nisam tako mislio uvijek. Kao momak sam živio nekim svojim, boemskim životom kojim se ne ponosim, ali kada sam ušao u Neokatekumensku zajednicu Bog je promijenio moj život i moje razmišljanje. Dugo sam tražio životni poziv i četiri godine sam bio itinerant (putujući propovjednik, katehist), živio sam u jednoj župi i ‘tražio sebe’: hoću li biti svećenik ili ne«, priča Zdenko i dodaje: »Na hodočašću mladih u Sydney, gdje smo imali susret s papom, katehisti su mi rekli: ‘Idi ti lijepo kući i ženi se, tvoj poziv nije da budeš svećenik’. Došao sam kući i stvarno sam se ubrzo oženio«, priča kroz smijeh, a Jasna se nadovezuje: »Ma on se više mislio nego ja. Zaprosio me je i onda je htio čekati sljedeću godinu za vjenčanje, a ja sam se htjela odmah udavati«.
Iako bi to trebao biti najljepši period, kod njih je bio jedan od najtežih.
»Nažalost, nismo imali blagoslov mojih roditelja za naš brak. Oni su se tome protivili i nisu prihvaćali Zdenka, a ja nisam odustajala od svoga. Nisu nam bili niti u svatovima i to nam je bilo teško razdoblje. Znala sam što hoću, ali bilo mi je žao i teško što to tada nisu prihvaćali« priča Jasna, a Zdenko se nadovezuje: »Počeli smo odbačeni i bez ičega. Na minimalcu. Bili smo podstanari u najlošijoj kući u Đurđinu, ali ljubavi smo imali. Jasna je dolazila iz imućne obitelji, ali nije imala prohtjeve i želje, nego da budemo zajedno. Odlučili smo ići svojim putem. Mislim da je Jasni bilo najteže u tome periodu, ali Bogu hvala i to se sve namjestilo i danas dobro funkcioniramo«.
Brojne aktivnosti
Zdenko radi u Continentalu, a Jasna je šefica računovodstva u OŠ Vladimir Nazor u Đurđinu, te imaju farmu svinja (28 krmača i oko 200 prasica). Žive u svojoj kući, koju su kupili uz pomoć Pokrajinske vlade i projekta »Pomoć obiteljima koje žele ostati na selu«, na kom su dobili pomoć od milijun dinara, a ostalo su morali sami nadoplatiti. Uz to, oboje su aktivni članovi Neokatekumenske zajednice, te župne zajednice u Đurđinu, a Jasna je i članica Pastoralnog vijeća župe. Djeca su također aktivna, kako u školi, tako i u crkvi i mjesnom društvu. Starija djeca su učenici cjelovite nastave na hrvatskom jeziku, te dobri učenici koji sudjeluju i na raznim natjecanjima u školi i u izvanškolskim aktivnostima, a kako su rekli i ostali će biti usmjereni na taj put.
Osim škole, djeca imaju i obveze kod kuće u skladu sa svojim mogućnostima.
»Gledam da ih ne opterećujem previše s poslom, ali moraju imati neke osnovne radne navike. Pospremiti za sobom krevete, sobu, staviti suđe u perilicu, usisati... Kako idu stariji sve je lakše, jer mogu i pripaziti na mlađe. Mislim da je potrebno da steknu radne navike, jer današnja djeca bi najradije cijeli dan bila na mobitelima, a s time se borimo, kao i drugi roditelji«, priča Jasna i pojašnjava kako u odgoju gledaju da ne proturječe jedan drugome nego da zauzmu isti stav.
»Kad jedno kaže ne, onda drugo potvrdi ne ili obrnuto. Trenutno sam na porodiljnom, pa mogu biti više s djecom, a iskreno ne mogu ni zamisliti da se sada vratim na posao, jer i kod kuće imam što raditi. Davno smo se dogovorili da kod nas nema raspodjele na muške ili ženske poslove, nego radi tko što stigne. Farma svinja je također jedna velika obveza i kada Zdenko radi u smjenama, to čeka mene, ali sada oko namirivanja puno pomaže i Jakov«, kaže Jasna, a mali Marko dodaje da i on pomaže, što su mama i tata potvrdili.
Čarobna riječ: oprosti
Nedjelja je u njihovoj obitelji poseban dan. Svi skupa idu na svetu misu. Potom dolaze doma gdje se okupe oko postavljenog stola s cvijećem i križem, tata Zdenko uzme gitaru i zasvira, te skupa pjevaju psalme i pohvale Bogu.
»Nedjeljom se kod nas radi samo ono što se mora. Jasna skuha, a ja nahranim životinje i to je to. Trudimo se na taj način, ono što smo mi primili kroz zajednicu prenijeti i na našu djecu«, priča Zdenko.
Dotaknuli smo se i nezaobilazne teme u braku – krize, poteškoće, svađe.
»Jasno je da se i mi znamo posvađati ili ne složiti oko nekog mišljenja. Te stvari rješavamo – oproštenjem, koje zna biti jako teško. Meni pogotovo«, priča Zdenko i dodaje: »Vjenčao nas je moj dobar prijatelj, sada župnik u Nišu Marko Trošt i prije vjenčanja me je pitao, a to nikada neću zaboraviti, jesam li spreman oprostiti ženi? Rekao mi je ako nisam, da je bolje da se ni ne ženim. Oproštenje je teško tražiti, ali... Moram reći da je moja žena poniznija od mene, pa često ona dođe prva«, priča Zdenko, koji je odlučio isprobati i porodiljno.
Nakon šestog djeteta (Marka), Jasna je bila prvih godinu dana na porodiljnom, a drugih godinu dana su odlučili da ona ide raditi, a on da bude doma.
»Uh kako sam se tome veselio. Bit ću kod kuće s djecom, ne moram na posao... A onda... Nakon sedam dana kada je Jasna došla s posla sam rekao da ja ovo više ne mogu. Cijeli dan nešto radim, a ništa se ne vidi. Ovo je užas. Ne mogu ni psihički ni fizički, a ona se samo nasmijala i rekla ‘polako, imaš cijelu godinu, naviknut ćeš se«, priča Zdenko kroz smijeh i potvrđuje da se nakon dva-tri mjeseca priviknuo na sve.
Ali tada je i shvatio koliko žena kod kuće, koja »ne radi ništa«, ima posla.
»Tada sam još više počeo cijeniti moju ženu«, priča, a Jasna kroz smijeh pojašnjava kako je tada radila samo pola radnog vremena i da je svaki drugi dan bila kod kuće: »Eh, da sam svaki dan išla raditi, pa on bi pobjegao od kuće«.
Kad se hoće, sve se može
Svemu ovome potrebno je nadodati i to da je Jasna uz cijelu ekipu oko sebe prošle godine završila i dodatnu četvrtu godinu na fakultetu, te je diplomirana ekonomistica.
»Studirala sam po Bolonji 3+2 godine, a imala sam završene trogodišnje osnovne studije, a sada sam završila četvrtu godinu,« pojasnila je i rekla kako joj je ostala još jedna master godina, te da i to ima u planu završiti, a Zdenko je nadodao: »To će vjerojatno stići kad budemo imali deveto dijete, onda će joj biti lakše. Moja žena je čudo: što imamo više djece, ona više stiže biti na internetu, učiti... Zahvaljujući njenoj upornosti smo se i upustili u priču oko kuće, a tu je bilo potrebno vremena i živaca, a i papira, ali ona je rekla da će krenuti u to i eto, što reći. Bogu hvala da je imam«, kaže Zdenko i pojašnjava komentar o devetom djetetu: »Mi smo otvoreni životu, bit će kako Bog da. Jasna je najstarije dijete od njih sedam i njoj ovo nije ništa novo. Kad sam bio momak, gledajući brak mojih roditelja, koji mi se nije sviđao, mislio sam da ću imati jedno ili nijedno dijete. Ali... eto nas – 14 godina braka i sedmero djece. Samo za zahvaljivati.«
Nakon razgovora s njima, koji je protekao u smijehu i radosti, žamoru djece, igranju, crtanju i pisanju i mi smo samo mogli zahvaljivati što još ima ovakvih obitelji. Mučilo nas je još jedno pitanje: stignu li oni nekada biti sami?
Jasna se samo nasmijala, ali rekli su »da«.
»Gledam da bar jednom mjesečno izvedem ženu u grad, na piće, večeru... Da budemo sat-dva sami. Da razgovaramo na miru, bez prekida. Platimo ženu da nam u tom periodu pričuva djecu i svima bude dobro«, priča Zdenko, a Jasna dodaje: »To su naši momenti mira i tišine. Voljela bih da imamo više vremena za nas, ali to je sada teško izvodljivo.«
Bude teško i naporno (to najbolje znaju oni), ali su zadovoljni svojim životom i, kako su rekli, ne bi ga mijenjali, te da je potrebno još jednom bi sve prošli ispočetka.
Ž. Vukov
