Legendarni sportski novinar Mladen Delić imao je običaj, prije no što je počeo prenositi utakmicu, raspitati se o gradu u koji dolazi, njegovoj povijesti, stanovnicima..., uključujući tu i kako se izvorno izgovaraju imena igrača, trenera i sudaca, pa sve to na sebi osebujan, a nadasve živopisan način prenijeti gledateljima kraj tv ekrana. Mladen je Delić, kao i brojni drugi novinari i komentatori toga doba, imao tu pojedinačnu crtu koja je služila na opće dobro: istražiti (provjeriti) nepoznato i to onda podijeliti s milijunskim auditorijem, ostvarujući na taj način jednu od danas zaboravljenih funkcija medija – obrazovnu. Današnjim rječnikom kazano: Mladen je Delić sam za sebe bio »Google«, samo mnogo precizniji i pouzdaniji, jer je do podataka dolazio isključivo nakon njihove provjere.
Što bi trebao biti povod ovoga uvoda o jednom od najpoznatijih i najpopularnijih sportskih komentatora koje smo imali? Ima ih više, a za prirodu ovoga teksta izdvojit ćemo jedan: prije no što se pođe u nepoznatu sredinu, poželjno je i nadasve pristojno raspitati se o njoj, njezinoj povijesti, stanovnicima... Napose ako se o njoj ne zna ništa ili se malo zna, a sve s ciljem da se izbjegne površnost i netaktičnost.
Takav jedan gaf – namjeran ili slučajan, svejedno – dogodio se Balkanološkom institutu Srpske akademije nauka i umetnosti i Sveučilištu u Oslu, koji su 7. i 8. travnja u Subotici organizirali međunarodni skup pod nazivom »Manjinski jezici i višejezičnost u Srbiji i središnjoj i istočnoj Europi«. I bez dubljeg zalaženja u program i listu sudionika već na prvi pogled – vauuu! Uuuu, bravo! Bravo! Evo kapi kiše na uvijek žednom tlu multinacionalnosti, multikonfesionalnosti, višejezičnosti, suživota... prožimanja različitosti. Pa još u Subotici! Pogodak, što bi rekao Sinjanin Mladen Delić – »u sridu«!
Da, tako je to (djelovalo) na prvi pogled. Ali, kada se početne strasti malo slegnu i kada se provede dva dana na skupu, slika djeluje malo drugačije. Istina je da se imalo što čuti i naučiti iz pročitanog rada Ranka Bugarskog o Europskoj jezičnoj povelji, kao i iz predavanja Ljudmile Popović o manjinskim jezicima u Srbiji iz aspekta Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. Hvale je vrijedan napor organizatora da u Subotici, kroz izlaganja eminentnih profesora, predstavi jezičnu problematiku s kojom se svakodnevno susreću pripadnici mađarske, rumunjske, slovačke i romske zajednice u Vojvodini. Ma... baš onako vojvođanski, nalte?
Problem je, međutim, nastupio nakon zasluženog ručka. Na okruglom stolu pod izazovnim naslovom »Nastava na manjinskim jezicima: naslijeđe prošlosti i pogled ka budućnosti« – gdje su, među ostalima, nastupili i Annamária Vicsek iz Ministarstva prosvjete, znanosti i tehnološkog razvoja te János Puskás iz Pedagoškog zavoda Vojvodine – veselo se čavrljalo o mađarskom i tzv. bunjevačkom jeziku, jer se svatko iz svoga aspekta prisjećao lijepih vremena kada je jezik društvene sredine bio obavezan predmet, odnosno evociranju uspomena na ne tako davne početke pretvaranja dijalekta u jezik. Ako ste uočili da iz ove teme nedostaje hrvatski jezik, u krivu ste. Ravnatelj Osnovne škole Ivan Milutinović Ivan Stipić bar je u dva-tri navrata informirao prisutne da se u toj školi nastava odvija i na hrvatskom jeziku. O problematici s udžbenicima, brojem učenika, nastavnom programu, uključujući tu i »nepostojanje« crnogorskog, bosanskog i hrvatskog jezika... iz usta nekoga tko predaje hrvatski jezik – niti riječi! Samo mađarski i tzv. bunjevački puna dva sata.
Nakon kontinuiranog ignoriranja postojanja Hrvata i hrvatskog jezika u ovom dijelu zemlje i njihovog podvođenja pod zajedničku imenicu »Bunjevci« u javnom govoru na nivou cijele države postavlja se pitanje prave naravi organiziranja ovakvoga skupa: je li to urađeno slučajno ili namjerno? Obrazloženje više znanstvene suradnice Balkanološkog instituta Marije Mandić, na upit zašto na okruglom stolu nema predstavnika hrvatske zajednice, da, eto... sada nije bilo mogućnosti, osim što sliči na Đenkino »I ti ćeš, kume, samo sutra«, je dvostruko poražavajuće i može poticati samo iz dva izvora, od kojih ne znaš koji je gori: ignoriranje ili neznanje. Ako su organizatori namjerno izostavili predstavnike hrvatske zajednice, onda su u suučesnici kontinuiranom državnom i institucionalnom hukanju u istu tikvu kada je riječ o »ravnopravnijim« narodima (uključujući i njihovu djecu, jer je skup bio posvećen prije svega njima). Ako, pak, nisu znali, učinili su nešto što u drugim sredinama zacijelo ne bi. Ne bi, recimo, na istom skupu u Bačkom Petrovcu govorili o svima, samo ne o Slovacima; u Senti izostavili Mađare, a u Ruskom Krsturu Rusine. Ovako, od jedne hvale vrijedne ideje skup su pretvorili u demonstraciju netaktičnosti i nekulture prema gradu u koji su došli i dijelu njegovih građana.
Z. R.