I eto završio ja u svatova od sina od kumova stari. Ošli mi, bome, a to sve pripravito i nadesito ko na filmu. Ajd, sve lipo, al tamo sam ja malo koga poznavo. Maltene svi moji pajtaši, rodbina a i kumovi stari pomrli. Da ni ovi naši iz kuće i Marinovi kolega i Đuvegije ja tamo s nikim ne bi mogo tri riči prodivanit. A i što se divana tiče da vam kažem, muzikanti su tako odviše glasno svirali da si moro vikat da čuješ onog kraj sebe. Kaka j’ bila muzika ne b’ mogo kazat, jel pola nisam razumio a pola nisam čo. E, tu se onda desilo ono baš ko na filmu. Pušćali nikaki dim u salu. Kroz taj dim odjedanput dogurali tortu. Pa onda se đuvegija latio pivat mladi pa mlada đuvegiji. Eh, mislim se, vala ćete i kad se probudite ujtru pa i kroz godine ubuduće tako jedno drugom pivat. E, sad igranka počela. Ja već reko ženi da mi pripravi očale za na daleko da vidim ko će koliko dat. Kad ono, čeljadi moja, frcu sam nikake kuverte, naslagalo se kuverti da ne stane u košarku. Pitam ženu šta j’ sade pa to. Na to će ona da j’ to sade tako u mode, novci se u nje meću i onda tako daju. Sramota j’, kaže, da se vidi baš ko koliko daje. Mislim se kaka j’ sramota, pa vala ako si rodbina i ako si došo u svatove jist i pit vala moraš i darivat. Da svi vidu. Bilo štagod i zakačito od ovi stranski novaca i naši krupniji, al šta da vam kažem kaj moj Marin obisio ogrlicu mladi mene srce da iskoči. Čeljadi, a to sami evri, i to oni od sto. I naguštani baš, baš. Pa vala j’ kum. I potli ovog sve brzo prošlo pa svo već prija tri sata počeli pakovat kući. A i mene se prispavalo već, pa se mislim da j’ već vrime. Krenili kući, časkom stigli do sela al gledim ne iđemo kući već iđemo na drugi kraj sela. Stajemo isprid jednog našeg starog bircuza za kojeg sam mislio da više i ne radi. Tamo sve svitli isprid, tamburaši se postrojili i čeku. Mislim se šta j’ sade ovo. Na to će moj Marin: »Dida, ovo su sade pravi svatovi«. Kaki pravi svatovi, mislim se, ta svatovi su prošli. Kako sam izašo iz limuzine, a tamburaši doletili ko na krila do mene. Ko da su ositili komu su najviše falili. Bože dragi, pa ovo j’ lipše neg na filmu. Ma, ko da sanjaš. Ma, da sam piso zecu šta da mi za Uskrs priredi ne b’ se ovog sitio. Tamburaši ti pratu u bircuz. A kad smo unišli, ta ljudi ko u drugom svitu, meriši žuta supa... sos na astalu, faširta na astalu, sve ko kadgod. Vidim čeka nas komšinica naša, vala došla služit. Kad sam sve ovo video, mislio sam u raju a ni u svatova. E, onda j’ krenilo. Vala su mi tamburaši okrenili ko čorapu, ni buša mi ni ostala pa još mi Marin davo da žena ne vidi. Vala sam mal više povuku pa se ne sićam al Marin kaže da sam i suze pušćo. Al bome, kaže, da taki bećaraca što sam ja naručivo ni u životu čo. Da se baka krstila. Da se pofaljim da su i čaše letile iza mene. Kako mi potrefu s pismom, a ja čašu za leđa. A bome strefljivali su često. Ja lumpujem, a Marin plaća. Eh, to j’ život. Na kraju dok sam još bio pri pameti pitam ja Marina otkal novci za ovo sve. Na to će Marin da vala kum triba kuma pomoć. A pomaže se kad se može i ima. E, ka j’ to reko ako mi onda srce ni puklo vala ću živit još sto godina. Pa Bože dragi dok je ovake prave čeljadi, ima još nade za nas. Bože, pa ovi starovirski svatovi baš su svetski što bi rekli danaske mladi a ope naši. Dok je prave čeljadi.