Isus je uskrsnuo. Spasenje je ostvareno. Krist je ljudima otvorio vrata Raja događajem koji se dogodio u povijesti, ali je nadilazi, jer Bog za čovjeka čini čudesne stvari čekajući odgovor njegove vjere. Uskrs je vrhunac Božjih zahvata u ljudskoj povijesti, toliko čudesan da ljudskom umu ostaje nepojmljiv, ali ipak stvaran. Isus nije želio da ostane bilo koji tračak sumnje u ljudima glede njegova uskrsnuća, te se više puta ukazivao svojim učenicima, potvrđujući da je, iako je na križu umro, ipak živ.
Prazan grob
Isus je umro u petak i kroz tri dana uskrsnuo. Koliko nam to zvuči nevjerojatno i danas, a kako je to nepojmljivo tek bilo za njegove suvremenike. Iako je on svoje uskrsnuće najavio više puta, učenici njegove najave nikako nisu mogli shvatiti, jer se tako što nikada nije dogodilo. U osvit trećega dana Marija Magdalena dolazi na Isusov grob i nalazi ga praznog. Jedina logička pomisao bila je da je tijelo ukradeno, pa tako i prenosi učenicima. Petar i drugi učenik čuvši to trče provjeriti što se dogodilo. Ali tek kad ugledaju prazninu groba shvaćaju što se uistinu zbilo, pada zastor nerazumijevanja i oni shvaćaju ono što su od Isusa slušali.
Jutro uskrsnuća nevjerojatno je. Ispunjeno čudnim događajima i pomiješanim osjećajima. Potrebno je vrijeme dok zbunjenost ne preraste u radost, a ljudski um prihvati čudesno Božje djelovanje kao stvarno. To je jutro promijenilo živote apostola, jer Isusovim ukazanjem postaju svjedoci uskrsnuća. Oni će tu radosnu vijest pronijeti po svem svijetu, da svaki čovjek čuje i sazna da je Bog pobijedio smrt i da smo njegovom žrtvom i uskrsnućem otkupljeni. Pokušajmo i sami proživjeti Uskrs obuzeti radošću Kristova uskrsnuća. I sami trebamo biti svjesni koja je veličina ovoga događaja, jer nas upravo on uvodi u vječnost. Iz toga proistječe radost ovoga dana, sve drugo su samo prateći sadržaji koji izvana očituju naše unutarnje veselje.
Težite za onim što je gore
Krist je došao na ovaj svijet da bi umro i uskrsnuo. Tek po uskrsnuću njegovo poslanje biva dovršeno, a za ljude plodonosno ako ga prihvate. Mi se zovemo kršćani, oni koji su Kristovi, koji vjeruju u njegovo uskrsnuće i iščekuju vlastito, kako nam je obećao. Apostol Pavao nam na Uskrs poručuje: »Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3,1-2). Život usmjeren k vječnosti znači prihvaćanje spasenja koje nam je zavrijedio Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Takav život podrazumijeva križ, žrtvu, ali i Krist je prije uskrsnuća morao podnijeti žrtvu. On se žrtvovao za naše spasenje, a mi se trebamo žrtvovati za vlastito. Pa iako je tako, često gubimo motivaciju, te želimo ostaviti svoj križ i živjeti u trenutnim blagodatima ovozemaljskih ugodnosti. Takav nas život vodi u vječnu propast, obezvrjeđuje Kristovu žrtvu i odbacuje je. U takvim se okolnostima uzalud zovemo kršćani, jer prestajemo biti Kristovi. Oni koji su njegovi čvrsto grle svoj križ koračajući sigurno putem vječnosti u kojoj ih čeka njihov Spasitelj. Sve na ovoj zemlji ima svoje trajanje, bude i prođe, a spasenje traje vječno, zato ga nemojmo prokockati zarad prolaznih zadovoljstava.
Uskrs je dan radosti, dan našega otkupljenja, zato ga provedimo ispunjeni istinskom kršćanskom radošću, jer nas na kraju ovozemaljskog trnovitog puta čeka spasenje.
