Nedjelja Cvjetnica, kojom se prisjećamo Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, također se zove i Nedjelja muke Gospodnje. Ova dva naziva čine se oprečna, kao što se i Isusova muka čini oprečna svečanom ulasku u Jeruzalem. Iza ovih oprečnosti krije se mnogo smisla i mnogo pouka, koje nas u ove dane mogu prenuti iz kršćanske ravnodušnosti.
Od ushićenja do izdaje
Veliki tjedan započinje slavljem Cvjetnice. Za Isusa ulaskom u Jeruzalem počinju teći posljednji dani pred muku i smrt. Dolazi u Jeruzalem dovršiti svoje poslanje. Zna što ga očekuje i pripravan je za to. On je Božji Sin i zna kako će sve biti. Narod ga dočekuje ushićen njegovim dolaskom. Isus ni u jedan grad nije ušao uz ovako svečan doček. Ipak, zna da će njihovo ushićenje biti kratkoga vijeka, da će povik »Hosana!« vrlo brzo postati »Raspni ga!«. Njegova sposobnost čitanja ljudskih srdaca omogućila mu je da u masi oduševljenih prepozna one koji će jednako glasno pred Pilatom tražiti njegovu smrt. Svečani ulazak u Jeruzalem početak je njegove muke i svjedok ljudske prevrtljivosti i vječite težnje da se ovdje na zemlji iskaže i pokaže, da se dodvori moćnicima, ne mareći za stradanje nevinih.
Na Cvjetnicu svi su bili uz njega, željeli su ga vidjeti i čuti, a za par dana svi su ga odbacili; ne da nisu marili za njega nego su ga željeli vidjeti kako umire na križu. Odbacili su ga i njegovi učenici, razbježavši se od straha za sebe same. Tako Isus ostaje sam, optužen i osuđen kao najveći razbojnik. Bio je spreman, jer je kao Božji Sin znao što ga očekuje, ali je kao čovjek bio razočaran jer je ljubio narod kojemu je poslan.
Današnji svijet i Krist
Svake godine razmišljajući o Isusovom ulasku u Jeruzalem i njegovoj muci osuđujemo prevrtljivost naroda i pitamo se kako su ga mogli izdati. A jesmo li ga mi nekada izdali? Činimo li to i sada? Suvremeni čovjek, dok osuđuje postupke Isusovih neprijatelja, i sam ga odbacuje i ponaša se prevrtljivo prema njemu. Koliko puta smo svjedočili kako neki, a možda i mi sami, zaboravljaju na Boga kada u životu teče sve po planu. Tada čovjek ne mari za Boga, ne moli se, odbacuje sve ono što nas kršćanska vjera uči. Suobličuje se svijetu i napušta sve ono što je kršćansko. Vjeru svodi na običaje, koje želi sačuvati od zaborava, a nekada čak ni toliko pažnje ne posvećuje Kristu. Traži izgovore, pravdajući se strahom, pozivajući se na neka prošla vremena kojih se svi već slabo sjećaju. Drži se čvrsto pogrešnog uvjerenja da će mu bez Boga biti bolje na ovome svijetu, jer je svijet bezbožan. I što drugo čovjek tada čini nego izdaje Isusa, svrstava se na stranu onih koji ga odbacuju i osuđuju. U Isusovo vrijeme ljudi nisu u njemu prepoznali Mesiju, ali mi danas znamo da je on Spasitelj koji je za naše spasenje prihvatio biti odbačen, ismijan, izdan i osuđen. Ipak ga i dalje odbacujemo i priređujemo mu isto ono što su mu priredili njegovi suvremenici.
No, Isus je prije smrti molio za sve one koji su ga osudili, jer je njegova ljubav iznad svega. Bog je taj koji može sve oprostiti, jer on želi spasenje nas sviju. I naše postupke kojima ga niječemo, izdajemo i odbacujemo, oprostit će, ali pod jednim uvjetom – da se pokajemo i obratimo. Dok u Velikom tjednu u liturgijskim čitanjima razmatramo događaje vezane za posljednje trenutke Isusova života, promatrajmo ih kroz prizmu vlastitih postupaka. Samo iskrenim priznanjem samima sebi da smo i mi ponekad bili poput Isusovih suvremenika činimo prvi korak prema Kristu koji donosi spasenje.
