Ne spada na mene davati ocjenu pojedinih portreta. No, kao običan promatrač mogu reći da su za mene svakako najljepša ona dva koje je naslikao Sándor Oláh. Svakako je originalan i portret Marka Horvackog budući da je nastao, kako se navodi, na temelju opisa osoba koje su poznavale biskupa Antunovića. Nažalost, imamo sačuvanu lošu fotografiju toga portreta pa je teško procijeniti njegovu umjetničku vrijednost. Za portret koji je napravio Sava S. Rajković, kad sam ga prvi put vidio, zapisao sam »čudan portret biskupa Ivana Antunovića«. U svakom slučaju, vrijedno je i njega uvrstiti u postojeće portrete našega preporoditelja. Zanimljiv je i crtež Nikole Kulmana. Portret Save Stojkova je umjetničko djelo, no nažalost s jednim malim nedostatkom. Naime, biskup Ivan Antunović sigurno nikada nije imao na glavi crvenu kapicu (soli Deo) jer nikada nije bio posvećen za biskupa. Portreti Zvonka Vidića i Šime Peića Tukuljca su portreti koji su nastali na temelju manjeg portreta Sándora Oláha. Likovni umjetnici i kritičari moći će ocijeniti koliko su to uspjeli. 
Tri obrađena reljefa s likom biskupa Ivana Antunovića rad su istoga čovjeka, akademskog kipara Neste Orčića. Procjenu vrijednosti samog reljefa te autentičnost lika biskupa Ivana Antunovića na njemu također ostavljam stručnim osobama. Sigurno, pak, možemo reći da su svi portreti, crtež lika biskupa Ivana Antunovića kao i reljefi i postavljene ploče znak velikog poštovanja i ljubavi prema njegovoj ličnosti i prema svemu onomu što je ostavio kao bogatu baštinu neprocjenjive vrijednosti i važnosti svim bačkim odnosno podunavskim Hrvatima kako bi sačuvali svoju vjeru, narodnost i jezik te ostali vjerni Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu te bunjevačkom i šokačkom rodu. 
Fotografije, portreti, reljefi, biste, spomenici pojedinih znamenitih osoba mogu biti više ili manje uspjeli, »pogođeni«, ali stvarna ljepota čovjeka mjeri se po ljepoti njegove duše. Naš biskup Ivan Antunović nije nam za uspomenu ostavio svoju fotografiju. Nije nam poslije smrti ostao neki njegov portret, koji bismo mogli fotografirati i na temelju njega praviti nove portrete, reljefe, biste i kipove. Neki su to pokušali učiniti na temelju opisa onih koji su ga poznavali, gledali, s njim živjeli. Neki su to učinili prema svom umjetničkom nadahnuću. Tko je koliko uspio, možete procijeniti na fotografijama u ovom članku. Jedno je sigurno: biskup Antunović je bio veliki čovjek, veliki duhovnik. On je velikan našeg hrvatskog naroda – bunjevačkog roda. Ostavio je iza sebe brojna pisana djela. Osim toga, on je svojim životom i radom ostavio iza sebe svijetli trag koji prepoznajemo mi koji uživamo u svemu onome što nam je darovao i ostavio u baštinu. Kako bi svatko od nas u svojoj mašti, u svojoj svijesti, u svom srcu mogao stvoriti lik našeg dobrog učitelja i pastira, našeg preporoditelja, biskupa Ivana Antunovića, kao zaključak ovoga članka u narednom broju bit će objavljeno nekoliko misli i svjedočenja u kojima on sam govori o svom djetinjstvu, o svom životu i radu.