Faljnis, čeljadi moja. Ma, jevo već malkoc da prodišemo onako kako Bog zapovida. Prošla su i vokšovanja, ni ne divane više o kalamljenjima, ni se baš niko ni pobunio na rezultate vokšovanja, svako gleda svog jel prošo a niko se ni ne viščini jel to dobro jel nije. Svako veli »važno da je moj prošo«. Al sad će se vidit ko vodu nosi a ko prosi, nalte? Gledim ode na televiziji da se već svi niki svete da će sve fajin poskupit. Doduše, goriva su se već fajin digla u nebesa al to je uvik tako kad triba livat u traktore. Oni su uvik najveći potrošači i bili pa se tu da nus kraj ušićarit, tek ovi veliki, nalte. Kaže moj Joso da ti veliki manje troše jal više fajin urade, a ja niki baš ne bi virovo. Ta di mož bit velik i težak, a malo trošit? To bi bilo kugod da Periša i baš ovaj moj Joso isto poidu. Periša ima sto i dvajst koju kilu, a Joso moždar polak, i to zdravo moždar. Sićam se oni stari vrimena kad je »ferčika« bio glavni traktor na našim njivama. Vuko jednu brazdu od četrnajst coli i stenjo, al je imo mali motor pa nije mogo ni toliko srkat. Imo tanke civi, a ovi sad velikački imadu civčinu za gorivo kugod moja civ na hidropaku. No, neću se inatit. Samo mi nije jasno kako su kadgod sve uspili poradit so tim slabim mašinama, a sad svi jure i žure; viču kroz pendžer »ne možem, Braniša, stat divanit, zdravo žurim, oteće mi se poso«. A kadgod stane čovik sat-dva nuskraj, izdivanimo se ko ljudi i sve je stignito bilo. Doduše, moram metit ruku na srce pa priznat da su sad fajin lipče i čistije njive. Nema, barem ode kod nas u Ivković šoru, više ni zubače, a ni grudava. Al bisan sam. Sad vuku one nike tanjire od salivanice, »kembridž« i zovu čujem. Al je nevolja što i vuku i po betoniranim sokakima pa su i sve istrli i isparali kugod da su prošli putari so tom mašinom što grebe prija pravljenja novog. Mogli bi malkoc pazit, jel te sokake je ovaj svit platio. Nego, niki dan sam divanio s jednim čovikom o starim vrimenima; kako smo se kadgod družili, zajedno radili, išli na mobe jedni kod drugog i opravljali kuće, košare, korlatove i šta ti ja znam već, a uveče se išla gledat televizija u zadružni dom, jel je jedino tamo bila jedna televizija s ekranom, ako se dobro sićam da je imo četrdest centi pa kad si dospio med poslidnjima, dobio bi stolac na kraj sale dugačke desetak meteri. E, onda si se samo tako nagledo! A sad tog borme nema. Svaka kuća ima po dva-tri, a di koja i četri televizora. Mož i klamat ovamo-onamo i obavezno je jedna velika podrug metera ko bioskop. Ni očale ne tribaju. A sad komšija digdi komšiju ni ne pozna. Došlo i to vrime, a sićam se ko deranac da smo se smijali kad su opravljeni prvi ovi veliki blokovi zgrada i komšije se skoro nisu ni pozdravljale. Mi kad smo bili dica dobili bi borme za uvo kad bi kogod kazo učiteljici da se nismo javili na sokaku. I ko nije posli je viko još s atara »dobar dan«, a čovik je bio na drugim kraju avlije. Doduše, ni se baš smilo vikat ni »faljnis«, ni to nije učiteljica baš volila. Sad su, čeljadi, druga vrimena. Ajd, zbogom do drukput.