U Zavičajnom muzeju Ruma 3. ožujka je otvorena izložba Povelja cara Franza I. rumskim obrtnicima autorice Snežane Janković, više kustosice muzeja. Na izložbi je predstavljen jedan od najvrednijih eksponata rumskog muzeja, originalna povelja, čiji je sadržaj detaljno predstavljen na izložbenim panoima. Povelja predstavlja skup pravila danih u 49 članova na temelju kojih je 1818. godine osnovana i funkcionirala obrtnička udruga u Rumi. Na 16 pergament strana kaligrafskim pismom, na latinskom jeziku, precizno su ispisana pravila po kojima je organizirana i radila rumska obrtnička udruga, a navedena su i imena obrtnika koji su tada imali majstorsko zvanje.
Sajamski privilegij
Obilježje grada Rumi su davali brojni trgovci i obrtnici koji su nalazili interes da u velikom broju žive i rade u Rumi. Naročit poticaj za razvoj obrtništva bio je Cehovski privilegij, koji je car Franz I. 1818. godine izdao rumskim obrtnicima. Povelja je izdana od strane bečke Dvorske komore, po propisanoj formi kojom su rađene isprave ove vrste. Rumska povelja nije jedinstvena, ali se ipak izdvaja svojim koloritno oslikanim stranama i raznovrsnim dekoracijama. Urađena u vidu luksuzne knjige, veoma lijepo pisana, primjer je vrlo kvalitetnog zanatskog umjetničkog rada. Ovaj svojevrsni pravilnik predstavlja povijesni izvor prvog reda, pa uz umjetničku ima i izuzetnu povijesnu vrijednost.
»Povelja kao povelja je izuzetno značajan dokument. To su u stvari svečane isprave kojom su carevi, odnosno kraljevi, odobravali neku povlasticu. Tako su ovdje kod nas u Rumi oni imali sajamski privilegij, odnosno povelju kojom je odobreno održavanje sajmova. To je bilo odmah po osnivanju Rume i zahvaljujući toj povelji Ruma se razvila, i to veoma brzo. Naime, ovom poveljom ili kako su je još nazivali privilegijom, odobreno je stvaranje ceha (udruge obrtnika) u Rumi. U njoj su i navedena pravila kako ona trebaju raditi, kako funkcionirati, koje su strukture organizacije uprave tijela, te koliko se plaća članarina za sudjelovanje u cehu. Povelja regulira sve ono što je važno za razvoj obrtništva. Ona je dio jedne serije povelja koje su se izdavale u to vrijeme. Konkretno, isti vladar izdao je povelju obrtnicima u Vršcu i u Somboru. No, moram reći da je ova naša povelja izuzetno lijepo ukrašena i to je osnovna razlika u odnosu na druge. Ona je ukoričena i rađena je u izuzetno lijepom plišu. Na njenim koricama nalaze se pozlaćene aplikacije. Pisana je kaligrafskim pismom i svaka stranica je ukrašena vinjetama, crvenom, plavom i zelenom bojom, a na glavnim mjestima je puno pozlate. U isto vrijeme je (godinu dana kasnije), nastala i šidska povelja, ali je ona imala samo bijeli pergament i tintu«, istaknula je autorica izložbe.
Od obrta živjelo više od 1.000 ljudi
Osim umjetničkog i estetskog doživljaja treba reći i da je ona povijesni izvor prvog reda. U njoj su pobrojani svi obrti koji su postojali u to vrijeme.
»U to vrijeme, 1818. godine, u Rumi je postojalo čak 38 vrsta obrta (zidar, tesar, stolar, bravar, staklar, kolar, pokrovčar, kovač, bavčar, užar, obućar, krojač, abadžija, ćurčija, sarač, sedlar, sapundžija, čizmar, opančar, gajtanar, mesar, lakirer, pivar, kujundžija – zlatar, urar, ćebedžija, šeširdžija, kožar, brijač, arbar, licider, torbar, tkač, kazandžija, pećar, dimnjačar, puškar i mlinar), koji su ukupno sa šegrtima i kalfama upošljavali 500-600 osoba, a u samoj povelji su navedena imena i prezimena nekih od obrtnika. Nisu navedena imena svih, budući da ih je bilo 185. Međutim, moramo znati da je svaki majstor imao kalfu i šegrta. Početkom XIX. stoljeća, uzevši u obzir da su obitelji u Rumi tada prosječno brojale četiri do pet članova, od obrtništva je živjelo oko 1.000 do 1.200 ljudi, odnosno između petine i četvrtine stanovništva«, kaže Janković i dodaje da su na povelji na 16 pergamentnih listova napisana sva pravila obrtničkih udruga.
»U njima se govori i koliko traje šegrtovanje, učenje zanata majstora. Šegrt se morao izuzetno dobro vladati. Nije smio navečer izlaziti u grad, ali je također svaki obrt imao svoju dužinu šegrtovanja. Tako je, na primjer, šegrtovanje kod obućara i krojača trajalo dvije godine, dok je kod zlatara ili urara trajalo četiri godine. Kada se završilo sa šegrtovanjem, šegrti su prelazili u status kalfe i kao kalfe su također morali usavršavati zanat. Usavršavanje se radilo tako što su odlazili kod različitih majstora i to se zvalo vandrovanje, a čak su išli i van mjesta svog boravka. Nakon dvije do tri godine, ovisno od zanata, kalfe su stjecale mogućnost da polažu za majstora. Majstorski ispit je također precizno utvrđen u povelji i tek poslije polaganja ispita postajali su majstori, nakon čega su ostvarili pravo da otvore svoju radnju.«
Rumski obrtnici su i nekoliko desetljeća ranije pokušavali osnovati ceh, ali su to uspjeli tek 1818. godine. Učlanjenjem u udruženje bivali su zaštićeni u smislu konkurencije i nije se svatko mogao baviti obrtom. To je utjecalo na daljnji razvoj zanatstva u Rumi, a zanatstvo koje je važna grana gospodarstva, utjecalo je i na razvoj grada.
»U odnosu na današnje vrijeme, kada imamo veliki izbor kupovine proizvoda, u to vrijeme ljudi nisu imali drugu opciju nego da posjete obrtnike: krojača, obućara, krovopokrivača. Također, što se tiče pintera, proizvođača kaca, kao i svih ostalih zanata, ljudi koji su tada živjeli u okolnim mjestima, bili su prinuđeni doći u Rumu posjetiti sajam i kupiti zanatske proizvode«, navodi Janković.
Zanatstvo se zahvaljujući sajmu razvijalo. Zanatlije su prodavale svoje proizvode u svojim radnjama, ali su na sajmovima mogli plasirati višak proizvoda i drugim ljudima koji su dolazili u Rumu.
S. D.
