Čuvenog fizičara Alberta Einsteina upitali su nakon upotrebe prvih atomskih bombi što misli kako će izgledati Treći svjetski rat. On je odgovorio: »Ne znam, ali znam, da će se Četvrti svjetski rat voditi kamenim sjekirama«. Slušajući vijesti, ali i komentare povodom najnovijeg rata između Ukrajine i Rusije mnogi govore o početku nekog trećeg velikog ratnog sukoba na našem planetu, naravno ne baš o totalnom atomskom ratu nego o upotrebi taktičkog atomskog naoružanja kao što su »pametne« krstareće rakete punjene osiromašenim uranijem, a spominju se kemijska i biološka sredstva za masovno uništenje.
Danas u medijima, zahvaljujući i društvenim mrežama, gledamo i jedan do sada neviđeni propagandni rat. Gledamo rijeke izbjeglih žena, s malom djecom, kućnim ljubimcima, bez muževa (koji ratuju protiv agresora), vidimo razrušene višekatnice, mostove, uništene tenkove, slušamo kontroverzne izjave o poginulim i ranjenim civilima, posebno o djeci i vojnicima. Rođen sam poslije Drugog velikog rata i od malih nogu živio sam s »rezultatima« bombardiranja. Naime, Subotica je nekoliko puta bombardirana 1944., od strane Engleza, a kako tada još nisu postojale »pametne bombe« nekoliko ih je pogodilo i stambenu kuću preko puta naše. Jedan zid u našem stanu je bio i puknut, a na fasadi se vidjela ogromna rupa od gelera. Ostaci zidova su nam poslužili kao malo igralište, a kasnije smo se igrali na velikim ruševinama kod Franjevačke crkve. Da je u to vrijeme netko imao kameru i današnje medijske mogućnosti mogao bi napraviti odlično »srceparajuće izvješće« o civilnim žrtvama i zločinima savezničkih bombardera.
Prvi rat u susjedstvu
Godine 1956., kada smo se pomirili sa SSSR-om, moja baka s majčine strane mogla je doći u posjet iz Mađarske. Njen posjet se produžio jer je izbila revolucija u susjedstvu čiji je cilj bio uvođenje socijalizma s »ljudskim likom« i da vojska SSSR-a napusti zemlju koja je proglasila neutralnost. Rusi su se stvarno povukli iz Mađarske budući da je i dio trupa, dugo godina »privremeno stacioniranih«, otvoreno simpatizirao s revolucionarima (i kod njih je bila ista ili gora situacija). Poslije su se ruski tenkovi vratili, na poziv »naprednih snaga« da slome »fašističke i kontrarevolucionarne« snage. Mi smo svakodnevno slušali radio Slobodna Europa koja je izvještavala o herojskoj borbi revolucionara protiv ruskih tenkova, koje su uništavali »molotovljevim koktelima« na ulicama Pešte; ohrabrivali su Mađare govoreći kako uskoro stižu anglo-američki padobranci u pomoć. Naravno, ništa od toga. Tadašnji NATO strogo se pridržavao dogovorene podjele interesne sfere i mirno su gledali kako Sovjeti drugi put u roku od desetak godina uništavaju grad. To smo imali prilike i vidjeti kada smo sljedeće godine prvi put bili kod rodbine u glavnom gradu Mađarske. Sjećam se porušenih četverokatnica u jednom širokom bulevaru. Slično se dogodilo i 1968. u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Sovjeti su pacificirali obje zemlje. Nekako imam dojam kako će se isto dogoditi i narednih mjeseci, kada Rusi osvoje planirane granice.
Pametne bombe nad mojom kućom
Bez zalaženja u neku dublju i detaljnu analizu u ne tako davnom »domaćem ratu« bivša JNA je krenula tenkovima autocestom u »nepoznatom pravcu« i primjenjivala sadašnju »rusku ukrajinsku taktiku« – opkolili su topništvom gradove koji su bili strategijski važni i uporno su ih granatirali. Neke su i uspjeli privremeno zauzeti. Konac ratovanja je bio da su NATO zračne snage, poslije višemjesečnih pregovora o Kosovu, počeli bombardiranje strategijskih ciljeva tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) – mostove, radio odašiljače, radarska postrojenja itd. Budući da stanujem na obodu grada od mene se u zračnoj liniji od cca 300 m nalazila velika radarska stanica, vidljiva i s Palićkog puta. Jedne večeri oko 22 sata navečer čuo sam ogromnu eksploziju zbog koje se zatresla cijela kuća. Istrčao sam van, automatski sam pogledao u vis i tada sam vidio užareni trag »pametne« rakete koja je letjela k radaru. Odmah sam se vratio na sigurno i čuo sam i drugu eksploziju. Poslije desetak minuta vidio sam kako dva ambulantna vozila jure ulicom u pravcu napadnutog postrojenja. Te večeri još jedna raketa je pala u naš kraj, bila je to »Stipanova kuća« koji se baš pripremao za večeru. Sutradan sam otišao tamo i vidio sam da ta raketa nije doletjela iz istog pravca s kojeg je došla »moja raketa«; učinilo mi se da je ona ispaljena da pogodi krstareću raketu. Službeni izvještaj nikad nije spominjao uništeni radar niti ranjene vojnike. Zato ne vjerujem manjim ili većim »donosiocima demokracije«, jer velike sile misle o »biznisu« a ne o »demokratizaciji«. A proizvodnja oružja je izuzetno profitabilan biznis. I na žalost, u nacionalno složenim sredinama uvijek nađu pogodnog »potpaljivača« ratne vatre.