U ti nesrića okolo eto vala i ja malo sritan. Unuk Marin se ni vratio u Minken, javili da fabrika još neće počet radit zbog rata u Ukrajine pa tako može ostat kod kuće »do daljnjeg«, moderno kazano, a što bi mi rekli dok ga ne pozovu. Plata iđe ti ne radiš, pa di to ima neg u te trule Nemačke, jel kako ono kažu »na trulom Zapadu«. No, moj vridni Marin što nikad od posla ne biži obradovo što se neće morat vraćat jer su mu sade niki dan rekli da će mu se i kum ženit pa ne mora it pa se oma vraćat. Ajd, mislim se, od stari kumova dite se ženi, ja baš i nisam za svatove no ako ću bit pored Marina ne marim. I tako mi potli nediljne mise stojimo mal isprid crkve a ono čeljadi se nakupilo. Niko ne žuri na užinu. Svi mi pozdravlju, ta nema živi od priko sto godina a da još iđu u crkvu, da nisu zalegli i da su čisti u glave a kolik znam jedini sam u selu. Kako mi pozdravlju tako kažu: »Kume, baš nam drago što Vas vidimo, što ste još kako čujemo zdravi«. Ka’ smo ošli potli u bircus pita mi Marin otkal mi toliko kumova pa još tako i svi mladi. »E, moj Marne, kadgod bila sirotinja velika a čeljad se ženila, vinčavala, pravili svatove a moro si imat kako prstenje, što bi rekli burme na vinčanju. A ja i baka tvoja imali prstenje, nismo bili siromaški, pa svima pozajmljivali za vinčanje, da imu šta metnit na prste. I onda nas svi posli i zovu kume i kumo. Pravo da kažem skoro frtalj sela kumovi. Danaske, ko što sam čo, mož živit da se i ne vinčaš a kamoli odeš prid oltar i metneš prstenje.« »Pa, baš tako«, na to će Marin. I ovi naši što će se vinčat živu već dvajst godina zajedno i dicu imu što u škulu iđu. Pa sade pravu svatove. Mislim se pa ću Marinu: »Ako ništa drugo, otiću vidit kako j’ naš Dom kulture opravit, naručiću koju našu starovirsku pismu kod tamburaša, popiću domaćeg vina, pojist našu supu, sosa i mesa i mal pečenog mesa i faširte i kad se svega izdovoljim onda š mi lipo odnet kući da opočinem«. Zaboravio sam naspomenit i parče one prave torte što pravu za svatove. Na to će se Marin počet onako slatko smijat, baš slatko, naglas da su se svi u bircuzu okrenili pa će da ništa neće bit tako ko što sam sade reko i poželjio. Kaže da će sam crkveno vinčanje bit u selu, a sve ostalo će bit u gradu u nikake sale koja je napravita baš tako da svi stanu i u njoj ima baš ono što triba za svatove te naš Dom kulture ne ‘š ni vidit. Pa krene ovako redom: »Prid državom će se vinčat tamo di će bit večera«. Kaže da će prstenje, koliko zna, đuvegija kupit; svirači što će svirat dolazu digod iz Srbije, a nisu tamburaši, pa i ne viruje da će znat moje pisme jel ja što naručim to j’ i dragi Bog zaboravio. Pa još nato da nema naručivanja al ni da svirači stoju. Što se pića tiče, kaže domaćeg vina neće bit al kaže da će bit cigurno kakog boljeg. Supu, sos i meso, faširtu i pečeno meso, kaže, triba da oma zaboravim ko i tortu jer će rana bit moderna. E sad ono najglavnije, a to j’ da ću it kući spavat kad oću no to možemo rešit sam ako naručimo taksi da mi odnese. Ako možeš izdržat fajront je tili ne tili u tri sata naspominje. Ka’ j’ on to sve mene izdeklemovo, a mene oma spalo na pamet al nisam smio kazat: »Kaki će to bit brak ako će im svatovi bit ovaki što b’ ja reko ‘nove fele!’«.