Neki dan sam sa svojim sinom imao zanimljiv razgovor povodom aktualnih događanja i izbora. Njegovo mišljenje je da je za sve sadašnje nedaće kriva demokracija i kapitalizam. Ja sam ga upitao zašto baš demokracija? Odgovorio mi je: »Zato što svatko ima pravo glasa; obrazovani i neobrazovani«.
»Ti bi želio odrediti tko može i tko ne može glasati, to bi bilo nedemokratski i neizvedivo. A i najneobrazovaniji čovjek umije procijeniti vodi li neki političar za njega dobru ili lošu politiku!« Odgovorio mi je vrlo rasprostranjenim mišljenjem o političarima: »Oni svi kradu i lažu, politika me ne interesira, neću ni ići glasati«. »Vidiš, i to je dio politike: možeš birati hoćeš li ići ili ne glasati«, rekao sam.
U prošlom broju govorio sam o tome da je demokracija stečevina gradova, demokraciju su »stvorili ljudi« a ne bogovi ili jedini Bog. Nažalost, i ratovi su tvorevina ljudske zajednice. Po klasičnoj marksističkoj teoriji »rat je nastavak politike drugim sredstvima« ili biologistički: »zauzimanje životnog prostora«, pa druge skupine ljudi, koji nisu naših uvjerenja, možemo iseljavati, deportirati i na koncu i uništiti. Povjesničari govore o »velikim silama« i njihovim interesima, interesnim sferama. Opet ljevičarska teorija tvrdi kako kapitalizam ima tendenciju širenja i dotle će se širiti dok ne ovlada cijelom zemaljskom kuglom. Nekada se govorilo o dva bloka: demokratski i nedemokratski, pri čemu je SAD »vodeća demokratska sila«, a SSSR je bio nositelj nedemokratskih režima. To se tada zvalo »opasnost od komunizma« mada je, po mom mišljenju, »komunizam« isto kao »volimo se svi ljudi« samo teoretski a ne ostvariv pojam. Sada se nazire neki tro ili čak višepolarni sustav – Kina, koja je službeno jednopartijska (komunistička?), sigurno je izrasla u treću globalnu silu, ali i u izvor globalne bolesti nazvane kovid, pri tom uopće nije bitno kako je virus nastao: prirodno ili umjetno.
Kratak razvoj »demokracije«
Jedan filozof tvrdi: »čovjek je životinja koja gradi gradove«, drugi pak tvrdi: »gradovi su nositelji civilizacije i razvoja, dok je selo tradicionalno i nositelj zaostalosti«. Naravno, i o ovim mišljenjima se može raspravljati. Primjera radi: gdje biste radije živjeli: u milijunskom velegradu, gdje su prometne gužve, nezdrav zrak i kriminal ili u jednom dobrom uređenom selu (salašu) gdje je priroda sačuvana i svakog se jutra možete buditi na cvrkutanje ptica. Slušajući svakodnevno »političke ponude« raznih stranaka, čini mi se da se kao izbor nudi i jedno i drugo. Krenimo od toga tko je nekad u gradovima (npr. u Subotici) imao pravo glasa, tko je bio »građanin« nasuprot plemstva i svećenstva. Prvo, trebali ste imati kuću u gradu; samo onaj je mogao i u našem gradu graditi salaš koji je imao stan u gradu. Znači, morali ste imati određenu imovinu, vaše obrazovanje nije bilo bitno. Čuveni mađarski pjesnik Sándor Petőfi u jednoj pjesmi kaže: »ne znam pisati i čitati, jer sam mađarski plemić«, a kao takav član je Zemaljskog sabora. Tih godina je donesen zakon o oslobađanju kmetova. Gradom je rukovodio uži i širi Magistrat na čijem čelu je stajao gradonačelnik. Širi Magistrat je svake godine na dan sv. Jurja birao obično sto »zakletih građana«, koji su se u crkvi pred oltarom zakleli da će birati između sebe »najbolje« za uže rukovodstvo, koje će opet između sebe birati gradonačelnika. Žene, bezemljaši, žiliri, sluge itd., iako su bili stanovnici grada, nisu imali pravo glasa.
Svi smo građani i imamo ljudska prava
Nakon građanske revolucije svaki stanovnik je postao građanin i potencijalni glasač. Danas u našoj državi pravo glasa ima »svaki punoljetan i poslovno sposoban državljanin RS«. Tko je, recimo, u zatvoru na izdržavanju kazne, samo onda ne može glasati ako su mu sudskim rješenjem na određeno vrijeme ukinuli to pravo. Svaka zemlja ima zakonom određeni način biranja svojih predstavnika u parlamentu. Npr. u Mađarskoj određeni broj (većina) zastupnika bira se tako da glasač glasa za onu partiju koja je uspjela postaviti zemaljsku listu, a druge predstavnike neposredno »čovjek protiv čovjeka« u svojoj okolini, to jest u izbornom krugu. Kod nas je jedinstvena lista, i cijela republika čini jedan izborni okrug. Zato je važan recimo jedinstveni birački popis – ukupan broj onih koji imaju pravo glasa. Zasad je ovo najspornija točka, jer mnogi naši građani žive u drugim državama, a tamo mogu glasati samo u veleposlanstvima ili konzulatima, a neki žive stotinu kilometara od ovih predstavništava države, pa im se ne isplati dugo putovanje. Eto, još nisam rekao sve o demokraciji ali moram završiti. A što je s kapitalizmom?
