Tomislav Žigmanov je izabran za novog predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Činjenica. Pristao je biti kandidat i time preuzeti odgovornost, koja je sada i potvrđena nakon izborne skupštine DSHV-a.  Činjenica. Na izbornoj skupštini je istaknuo, iznoseći svoj plan i program rada, da će nastaviti kontinuitet rada članova i dosadašnjih predsjednika ove stranke Bele Tonkovića i Petra Kuntića u oblasti političke angažiranosti glede opstojnosti dostojanstva Hrvata u Vojvodini i postizanja njihove ravnopravnosti, u smislu da se ovdašnji Hrvati tretiraju isto kao i drugi građani Srbije. Činjenica rečenog. A ako to jest činjenica u našim životima, ovdje, u Srbiji, onda nešto debelo škripi! 

Znam i da ima određenih kritika na račun dosadašnjeg rada DSHV-a, što je i normalno, jer uvijek postoji netko tko radi i netko tko sa strane stoji i greške broji, ali ne zaboravimo da je ta stranka, među ostalim, mnogo uradila glede ostvarivanja prava na informiranje na našem materinskom jeziku, kao i u području obrazovanja na hrvatskom jeziku. Činjenice. Znam i da je bilo zajedljivih primjedbi da je Tomislav Žigmanov »jedini« kandidat prilikom ovih izbora, ali znam i da je činjenica da novi predsjednik DSHV-a nikada nije bio pasivni promatrač ili pak malodušan kada je riječ o pitanju boljitka naroda kojem pripada. Također i on zna da se po mnogim pitanjima u oblasti književnosti i politike ne slažemo, jer je Žigmanov, osim što je politički angažiran, i književnik. Otkud sad književnost? Nisam  otišao u ofsajd, hrvatski – dakle: zaleđe, jer otkad je »svita i vika«, politika i umjetnost su tijesno povezane ljudske aktivnosti.

Ali da nastavim o politici.  Za one koji to ne znaju, kandidata za izbore predlažu  članovi stranke.

Pa, što se kaže – onaj koji se pokaže svojim postignućima, ima ga i u politici, naravno, ako ta osoba želi takav angažman. Hoću reći ovim sljedeće: da sam se, primjerice, učlanio u DSHV prije nekog vremena, ne bih se mogao samo zbog same činjenice članstva u stranci kandidirati za predsjednika već bi bilo potrebno da me podrži članstvo. I ovo jest još jedna važna činjenica u priči o »jedinom« kandidatu.   

Dok pokušavam napisati ovaj uvodnik, slušam u nekim intervalima riječki punk sastav Paraf, eto »ide« pjesma A dan je tako lijepo počeo, pa i stihovi koji mi pašu uz nastanak ovog teksta: Tako nastaje pjesma, koja možda može, a možda i ne, na radio i TV... Ne znam da li bi mogao ovaj moj uvodnik na okrugli stol, a čije je održavanje najavljeno za jučer s temom o slobodi izražavanja unutar vojvođanskih manjinskih nacionalnih zajednica, a najavljena su i pitanja o tome koje su specifične zapreke slobodi izražavanja unutar nacionalnih zajednica i kako spriječiti utjecaj političkih stranaka i nacionalnih vijeća na uređivačku politiku manjinskih medija... 

Eto, brane nas sirote novinare, mada postajem umoran od takve vrste obrane, pa slušam i dalje Paraf, u Narodnoj pjesmi druga strofa kaže da: u nas nitko ne laže, jer oni nas paze, pa ide refren: ali mi se razumijemo i složno pjevamo...

A kada se već takav okrugli stol organizira, valjda neće zakazati ni Hrvatsko nacionalno vijeće, a ni DSHV, pa će mi napismeno poslati već nekakvu zabranu u vezi s tim što mogu pisati, dakle reći i misliti. Čekam godinama, ali zabrana nikako da stigne...

Valjda će se jednoga dana organizirati i okrugli stol s temom »Zašto su i Srbiji bile potrebne Ljubljanske smjernice«, dokument misije OESS-a o analizi manjinske politike i u Srbiji. Po svoj prilici, izgleda da negdje škripi i po pitanju provedbe ovdašnje manjinske politike. U velikom trudu obrane mojih prava na slobodno izražavanje, ipak još nisam dobio obećanje o održavanju okruglog stola s takvom temom, na kojemu bi se razgovaralo o mehanizmima koji dovode do pojavnosti neravnopravnosti Hrvata u ovdašnjem duštvu, makar to obećanje bilo po onom starom – obećanje, ludom radovanje. A dan je tako lijepo počeo.

Z. S.