Stvorivši čovjeka, Bog mu je dao slobodu. No, čovjek je već na početku zloupotrijebio svoju slobodu i okrenuo se protiv Boga, te je dopustio grijehu da uđe u svijet. Posljedica toga prvog grijeha prenijela se na sve ljude. Od tada čovjek je slab, lako sagriješi, a kada ga grijeh uvuče u svoj vrtlog, teško se iz njega izbavlja. Čovjek je i takav, grješan i slab, uvijek ostao Božje ljubljeno stvorenje i njegova slika. Zato je on uvijek bio uz čovjeka i pokušavao ga iz gliba grijeha vratiti na pravi put. Naposljetku je poslao svoga Jedinorođenca da otkupi grješno čovječanstvo i dade svoj život kao naknadnicu za sve. Tako Bog čovjeku, unatoč čovjekovoj okorjelosti u grijehu, daje novu priliku. A prilika je jednaka za svakoga. Božja ruka spasenja pružena je čovječanstvu Kristovom smrću i uskrsnućem, a čovjek je treba prihvatiti.
Novi stvor
Korizmeno vrijeme je vrijeme intenzivnijeg razmišljanja o grješnosti. No, da bi čovjek spoznao svoju grješnost potrebno je pogledati u svoju nutrinu. Prvi sud o sebi uvijek je da smo ispravni, da sve dobro činimo, a da je ono loše posljedica utjecaja nekoga drugog i da nema naše krivice. Tko ostane kod toga prvog suda nikada neće napraviti korak koji vodi putem obraćenja. Također, ustrajnost u uvjerenju da smo ispravni i da nam ne treba promjena znak je naše udaljenosti od Krista. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kaže: »Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2Kor 5,17). Tko je u Kristu, nov je, tj. drukčiji. Evanđelja nam na puno mjesta svjedoče o susretu Isusa s grješnicima. I nakon svakog takvog susreta grješnik je spoznao ispraznost svoga života. Krist mu je otvorio oči da sagleda pravu istinu. Dakle, susret s Kristom nužno mijenja čovjeka. On odbacuje grijeh, svjestan svoje malenosti, moli za oproštaj i nastavlja novim putem. Grješnici iz evanđelja postaju jedni od Kristovih nasljedovatelja. Matej carinik postao je apostol, a Marija Magdalena svjedokom uskrsnuća.
Kristova blizina preobražava čovjeka i on ne nastavlja živjeti kako je to do tada činio. Promjena je korjenita i izvana vidljiva. Zato i vjernik ne treba gledati na sebe kao na pravednika. Nego, svjestan svoje malenosti i slabosti, tražiti Krista i truditi se što više mu se približiti. Taj će susret rezultirati spoznajom samoga sebe. Spoznat ćemo svoje slabosti i mane, shvatit ćemo da se trebamo obratiti i da je svaka idealna slika o sebi samo privid, jer nismo bili dovoljno blizu Kristu.
Prihvaćanje spasenja
Tko je u stalnom traganju za Bogom, u stalnom je procesu obraćenja, jer mu Božja blizina ne dopušta da se zavarava svojom bezgrješnošću i vjerničkom besprijekornošću. On je u stalnom procesu nastajanja novog, a to novo je on sam.
Sada kada se polako približavamo vrhuncu korizme koji je obilježen i velikim uskrsnim ispovijedima, počnimo u molitvi tražiti od Boga da nam otvori oči te da mognemo vidjeti sebe u pravom svjetlu, bez ikakvih iluzija i zavaravanja. To će nam pomoći da se dobro ispovjedimo i na najbolji način zaključimo svoju pripravu za Uskrs. Ta želja da se mijenjamo i rastemo u moralnom i vjerskom pogledu je prihvaćanje Božje ruke spasenja, koja je prema nama pružena Kristovom smrću i uskrsnućem. Bog želi da se svi ljudi spase, ali to moramo željeti i mi sami, jer on ništa ne nameće, nego nudi, a naše je da prihvatimo.
