Vrsni arhitekt Ferencz Raichle (1869. – 1960.) je za vrijeme svoga radnog boravka i življenja u Subotici dugo bio podstanar u Mamužićevoj najamnoj palači, a onda je odlučio sazidati svoj dom. I to kakav. Ispostavit će se kako je njegova (Raichleova) palača, po mnogima, najljepša stambena zgrada ikada sagrađena na ovim prostorima i, uz kasnije podignutu Gradsku kuću, jedan od najprepoznatljivijih simbola secesije na sjeveru Bačke.
Zanimljivo je napomenuti kako je prvobitni projekt njegove buduće kuće (predan 19. siječnja 1903. godine) s visokim prizemljem na dvije etaže (suteren i nadzemni dio) bio odbijen od Gradskih vlasti uz obrazloženje kako se u okruženju parka Erzsébet, prema predviđenom prostornom planu mogu graditi isključivo katnice. Raichle je projekt preradio i izmijenjene nacrte je predao na uvid desetak dana kasnije (28. siječnja), korekcije su bile prihvaćene i izgradnja je mogla započeti. Arhitektica Gordana Prčić-Vujnović u jednom svom radu na temu Raichleove palače navodi zanimljive razloge zbog čega je budući dom obitelji Raichle postao jedinstvenom gradskom kulturnom i umjetničkom baštinom... »Od prosječnog rješenja bečke secesije napravio je remek djelo mađarske varijante secesije... Je li to bio revolt i želja za dokazivanjem vlastitih kvaliteta ili odluka da pridobije simpatije nacionalno orijentirane vlasti, možda je to bilo čisto pomodarstvo ili pak njegova logična razvojna transformacija i potpuno ostvarenje kao arhitekta...«.
Analitički gledano, nesporna je činjenica njegove inspiriranosti djelima Odona Lechnera, keramikom nadaleko glasovite mađarske tvornice keramike Zsolnay iz Pečuha i mađarskom narodnom umjetnošću prezentiranoj u zbirkama ornamenata Józsefa Huszke. I tako je izgradnja ovog velebnog zdanja, pod stručnim nadzorom arhitekta Adolfa Galija, započela u veljači 1903., a okončana u prosincu iduće 1904. godine. Uporabna dozvola izdana je 9. siječnja 1905. i Ferencz Raichle, inače rođeni Apatinac, konačno se mogao useliti u svoj subotički dom, a Subotica je i službeno dobila svoju građevinsku ljepoticu.
Arhitektica Prčić-Vujnović također navodi: »Kuća, kao ni njegova ranija djela, nije bila statična, njene mase su pokrenute, pročelje ima dubinu, što govori ne samo o dobrom poznavatelju prostora već i o nemirnom duhu graditelja. U osnovnoj ravnini se nalazi zidno platno s prozorskim otvorima i velikim lukom lađe koja je provučena kroz dvije etaže. Ispred su izvučeni erkeri inspirirani drvenom arhitekturom Erdelja, u drugom planu, unutar lađe je erker s dva toskanska stupa i umjetničkim grbom, a iza njih su terase s ogradom od kovanog željeza. Ovakvo pročelje oblikovano u više ravnina stvara igru svjetla i sjena, i dodatnim efektima obogaćuje doživljaj«.
Umijeće i genijalnost Feren-cza Raichlea ogleda se u vještini korištenja nekoliko posve različlitih materijala (drvo, kovano željezo, keramika, mozaici, vitraji...) i njihovog kombiniranja s varijacijama nekoliko boja (zelena, ljubičasta, žuta, tirkiz...). Njegova kreativnost stvorila je osebujnu građevinu, ljepoticu mađarske secesije i stala uz bok arhitekturi još jednog genijalnog stvaratelja secesije, Antonia Gaudija iz Barcelone. 
Igrom sudbine, ali još više nepromišljenim poslovnim potezima koji su ga doveli do bankrota, Ferencz Raichle nije dugo uživao u svom remek djelu. U svojoj palači koja je, ispostavit će se kasnije, njegovo najljepše graditeljsko djelo, živio je samo nekoliko godina. Poslije završetka Prvog svjetskog rata odselio je u Segedin, a potom i Budimpeštu u kojoj je i umro 1960. u svojoj 91. godini.   
Raichleova palača je godinama mijenjala svoje imućne vlasnike, da bi 1949. godine prešla u gradsko vlasništvo. Proglašena je spomenikom kulture od velikog značaja, a u njoj se danas nalazi Suvremena galerija (nekada Likovni susret).
D. P.