Intervju

Tomislav Žigmanov izabran je za predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Dovoljan povod za razgovor, bez suvišnih riječi u uvodu ovog razgovora. 

 

 

HR: Predsjednik svake stranke, pa i manjinske, kao što je DSHV, ima određeni vid moći, a s druge strane preuzima i odgovornost. Što je Vas navelo da se kandidirate za predsjednika stranke? 

 

 

HR: Moć svakako nije bila razlogom, a odgovornost se mora uračunavati u svako društveno djelovanje! Više me je razloga nukalo na to da se kandidiram za predsjednika jedine relevantne političke stranke u hrvatskoj zajednici u Srbiji. Prvi je taj, što već dulje vrijeme u kontinuitetu očitujem interes za sudbinu Hrvata u Vojvodini. Podsjetit ću cijenjene čitatelje vašeg lista da sam član stranke postao još 1990., da sam u drugoj polovici 1990-ih bio glavnim urednikom subotičkog dvotjednika Žig, da sam 1998. izabran za prvog glavnog i odgovornog urednika programa na hrvatskom Radio Subotice, da sam 2002. bio glavni koordinatorom inicijative za osnutak Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ i predsjednik Privremenog upravnog odbora koji je imao zadaću pripremiti i realizirati sve radnje koje su prethodile osnutku Ustanove te omogućiti pojavu prvog broja istoimenoga tjednika, te da sam, na koncu, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od osnutka, to jest od 2009., ustanove čiji sam program rada osmislio i upravljao, s brojnim suradnicima koje sam okupio, ostvarenjem istoga. Spomenuo bih u tome kontekstu i dvije, često citirane, sociografske studije i desetak objavljenih znanstvenih i stručnih radnji o društvenom položaju Hrvata u Vojvodini. S druge strane, relativno dugo sam se javljao u javnosti i kao analitičar procesa unutar zajednice, kao osoba koja se nedvosmisleno i jasno očitovala u situacijama kršenja ljudskih i manjinskih prava pripadnika hrvatske zajednice te kao onaj koji je postupno zauzimao i određene važne i odgovorne dužnosti u zajednici, kao što su član srbijanskog dijela Međuvladinog mješovitog odbora za zaštitu manjina ili član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske. U tom smislu, neki bi promatrač sa strane mogao zaključiti kako je mjesto predsjednika DSHV-a zapravo neka vrsta »krune« mog dosadašnjeg angažmana glede »hrvatskoga pitanja« u Vojvodini. Glede takvog tumačenja, rekao bih kako je jedan od razloga situiran i u činjenici izazova koji se preda mnom postavio da se sada u političkome polju okušam u artikuliranju dijela interesa hrvatske zajednice u Vojvodini. Tim prije, jer su taj interes počeli naprasno definirati, pogrešno tumačiti i simulativno ostvarivati oni koji su u hrvatsku zajednicu ili zalutali ili su, pak, poslani da zapriječe bilo koji i bilo kakav razvojni proces! Procese koje su određivali i davali im žigove osobnosti, često utopljene u tragičnost, brojni vrli takmaci koji su djelovali prije nas i čija nam ostvarenja moraju biti uzorna. Na koncu, ali ne i najmanje važno, razlog moje kandidature dolazi i iz naloga onih koji dolaze nakon nas – što ćemo mi kao ljudi u zreloj životnoj dobi ostaviti onima koji dolaze poslije nas! Hoće li generacija kojoj ja pripadam učiniti neki pomak i ostaviti mlađima jedan dio posla odrađen. Jer, bez njihova uračunavanja naše djelovanje uvelike gubi na smislu.

 

Zvonko Sarić

 

Opširnije u tiskanom izdanju