Nalazimo se u trećoj nedjelji korizme, kada intenzivnije razmišljamo o svojemu vjerskom životu, te se želimo više svidjeti Bogu. Stoga nije slučajno da nas liturgijska čitanja i ove nedjelje žele suočiti s mnogim našim propustima i pogrešnim postupcima, ali nas i osnažiti u vjeri. Evanđelje (usp. Lk 13,1-9), ali i Pavlova poslanica (usp. 1Kor 10,1-6.10-12) opominju nas da je obraćenje nužno i da nas jedino ono može sačuvati od propasti, i to one vječne. Međutim, Bog je milosrdan te ima strpljenja s nama i daje nam vrijeme za obraćenje.
Izraelci u pustinji
Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima podsjeća na put Izraelaca kroz pustinju. U pustinji su se našli, jer ih je Bog na čudesan način spasio od Egipćana, razdvojivši Crveno more na dva dijela. Na putu do mora štitio ih je kako ih egipatska vojska ne bi stigla, a potom se u pustinji brinuo za njih, kako bi uspjeli stići do Obećane zemlje. Ipak, iako su se osvjedočili o velikoj Božjoj snazi i moći, te o njegovoj brizi za njih, oni su u pustinju svako malo mrmljali protiv Boga i optuživali ga da ih je tu doveo kako bi pomrli. Bog je na svako njihovo mrmljanje odgovarao novim čudesima kojima je pokazivao svoju ljubav koja ih štiti. Ipak, Bog odlučuje kazniti njihova mrmljanja kada su na ulazu u Obećanu zemlju zaključili da je ne mogu osvojiti, unatoč Božjem obećanju. Kazna je bila teška, četrdeset godina lutanja pustinjom, dok ne umre i posljednji koji je izašao iz Egipta i osvjedočio se o velikoj Božjoj moći. Nakon četrdeset godina Bog je novom naraštaju iskazao svoje milosrđe i pomogao im da osvoje Kanaan.
Opomena i za nas
Pavao nas opominje da je ovo što se dogodilo Izraelcima upozorenje svima nama: »Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1Kor 10,11-12). I doista, shvatimo ovo kao upozorenje. Koliko smo se puta osvjedočili o velikoj Božjoj ljubavi i moći u svome životu. A onda, kada naiđu nove nevolje, poput Izraelaca, mrmljamo i tužimo se, ne vjerujemo mu, kao da želimo iskušati njegovo strpljenje. Tada zaboravljamo koliko nas je puta zaštitio svojom moćnom rukom i koliko nam ljubavi i milosrđa iskazuje. A tko smo mi da prozivamo Boga, našeg Stvoritelja, kad on cijeli svijet drži u svojim rukama? Gleda naše grijehe i našu zloću i svejedno strpljivo čeka naše obraćenje. I ovonedjeljna čitanja dio su njegova poziva na promjenu, jer želi svakoga od nas u vječnosti. On je svemoguć i želi da nam bude dobro, ali nije poput čarobnjaka iz bajke da čarobnim štapićem rješava svaki naš problem. On želi iskušati našu vjeru, želi provjeriti koliko se na njega oslanjamo. Svi smo vjernici kada nam je dobro, ali kada nastupe nevolje, mnogi gunđaju na Boga, a neki ga čak i niječu. Shvatimo životne nedaće kao ispit vjere. Bog od svojih nikada ne diže ruke, ali i mi njemu trebamo pokazati da ni mi od njega ne dižemo ruke. Naše pouzdanje on će nagraditi svojom prisutnošću.
»Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne« (1Kor 10,12). Vjera u Boga izgrađuje se cijeli život. Ona je snažnija što smo mu bliži, a približavaju nas molitva i sakramenti. Međutim, kada se od njega udaljimo, tada naša vjera posustaje, a onda smo skloni mrmljanju. Isus u evanđelju upozorava da, tko se ne obrati propast će. Obraćenje je izgradnja odnosa s Bogom. Tko živi u njegovoj blizini vjeruje i ljubi Boga i bližnjega, a Bog ga nagrađuje. Ne zaboravimo, ta je nagrada vječna.
