Zbornica, debitantski film hrvatske autorice Sonje Tarokić (1988.), koji je svoju veoma uspjelu premijeru imao na Zagreb film festivalu krajem prošle godine, na tek završenom jubilarnom 50. FEST-u u Beogradu ponio je laskavo priznanje za Najbolji debi u glavnom natjecateljskom programu. Zbornica je nedavno osvojila nagradu Hrvatskog udruženja filmskih kritičara Oktavijan za najbolji dugometražni igrani film 2021. U Karlovim Varima 2021. film je osvojio Specijalno priznanje glavnog i ekumenskog žirija.
Redateljica i scenaristica Sonja Tarokić, koja je magistrirala režiju igranog filma na Akademiji dramske umjetnosti i završila BA studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iza sebe ima nekoliko nagrađivanih kratkometražnih igranih ostvarenja: Crveno (2009.), Gluha (2010.), Pametnice (2010., s Hanom Jušić), Kurvo! (2011.) Ja sam svoj život posložila (2012.), Tlo pod nogama (2014.), te dijelove u omnibusima Kratki spojevi (2013.) i Transmania (2016.). Teme ovih ostvarenja kreću se od mladalačke pobune, preko socijalnog komentara do nadrealističkoga eksperimenta u pripovijedanju.
Zbornica kao metafora
Prema riječima Tarokić, koja potpisuje i scenarij Zbornice, školsko okruženje predstavlja svojevrsni mikrosvemir, u kojem se ogleda cijelo društvo. Njezina je namjera bila »ispitati život u kolektivu«, gdje se nalaze granice privatnosti i što su zahtjevi uklapanja osobe u radnu svakodnevicu, kako bismo je mogli smatrati »odraslom«. Ova i druga pitanja prelamaju se na plećima mlađe nastavnice na određeno vrijeme, koja odlukom direktorice biva unaprijeđena na stalno mjesto školske pedagogice, što i jest njezin osnovni poziv. Ali u času kada joj se ostvaruje san o stalnome zaposlenju, namjesto rješenja svih problema – problemi tek počinju.
Pedagogica Anamarija, koju tumači izvanredno uvjerljiva Marina Redžepović, uvijek empatična i požrtvovna, mora se suočiti s narcističnim ispadima mačističnog, netolerantnog i ideološki malo paranoidnog nastavnika povijesti, koga kompleksno iznosi sjajni Stojan Matavulj. U srži zapleta, koji je tek ilustracija uzajamnih odnosa u nastavničkoj zbornici i, dakako, šire, nalaze se prolazni slučajevi neprilagođenog dječaka s poteškoćama u razvoju, kandidature članice Odbora škole, te slučaj problematičnog izlaganja nastavnika povijesti, koje krišom snimljeno od đaka osvane na društvenim mrežama! Dok Anamarija u kriznim situacijama pokušava djelovati prosvećeno i humanistički, odgovor institucije oličene u gruboj, napirlitanoj i predominantnoj ravnateljici (sigurna i snažna izvjedba Nives Ivanković) je shematski i birokratski, bez želje da se išta promijeni. Prijava nadležnima samo još više zahuktava stalne neuralgične točke unutarškolskih uzajamnih odnosa.
Prava djece i žena
Tarokićeva se režiji posvećuje veoma ambiciozno, ponajviše kroz grupne scene, koje se smjenjuju bez prestanka, gdje povremene scene kulminacije sukoba ne narušavaju opći tekući ritam. Uz elemente komedije i satire, film je ipak prije svega realističan, nudeći humanistički angažirani socijalni komentar i osobito ističući prava djece i žena spram uhodanih patrijarhalnih običaja. U završnim scenama pred početak školske priredbe autorica se izravnije veže za povijest hrvatskoga filma i filmove Breza (1967.) Ante Babaje i Lisice (1970.) Krste Papića, koji se kritički odnose prema nasilju i ksenofobiji unutar zatvorenog seoskog mentaliteta. Folklorni ritam dalmatinskog linđa ovdje prati junake zahvaćene kulturom modernosti, kao sjena, opomena ali i neprepoznato utočište (zaboravljenoga) identiteta.
Film je nastao u produkciji Ankice Jurić-Tilić i Kinorame, uz pridruženi KinoElektron iz Francuske i potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, programa Kreativna Europa – MEDIA, fonda RE-ACT, HRT-a i Torino Film Laba (nagrada filmu u fazi razvoja).
Ivana Kronja
