Specijalna operacija – kako pristaše agresije Rusije na Ukrajinu vole tepati ovom zločinu – pretvorila se u krvavi pir čovjeka voštanog lica i kamenoga srca, rezultirajući okupacijom teritorija, razaranjem gradova, ubojstvima civila i s preko dva milijuna izbjeglica, najvećim dijelom žena i djece. I dok najveći dio Planeta u nevjerici i sa zgražanjem svakodnevno gleda očaj majki i sluša plač djece, ovdje se na mnogim tv postajama komotno i prečesto zlurado »analiziraju« uzroci najveće tragedije u Europi nakon Drugog svjetskog rata: koliko je Ukrajina sama pridonijela tome da ju je Rusija »morala« napasti i nije li agresija zapravo čin samoobrane? Dok se u bolesnim glavama generala i »vojnih analitičara« – poput igre na šahovskoj ploči – razmještaju krupne figure u vidu teške artiljerije, pješaci se ne broje, a publika – baš kao gledalište u rimskoj areni – doživljava trans na liptanje krvi, znoja i suza. Naravno, Davidovih.
U toj (za sada samo) mentalnoj bestijalnosti ljudskosti nema mjesta, jer do pomućenog uma takvo što ne dopire. Dok svake vijesti tv postaja iz okolnih zemalja počinju slikama novih razaranja; slikama pakla u stanovima, kućama, na cestama i željezničkim postajama; slikama rastanaka na granici i prve noći u nepoznatom, naša se javnost »čuva« od toga tako što uglavnom slušamo izjave jedne i druge strane koje se, kao i u svakom ratu, međusobno optužuju. Čak je i vijest da je Srbija (nevoljko i najvjerojatnije pod prisilom) u Ujedinjenim narodima stala uz 140 zemalja koji rusku »specijalnu operaciju« zovu jed(i)nom mogućom riječju – agresija u domaćoj javnosti priopćena sramežljivo, uz obavezan dodatak kako smo jedina zemlja koja Rusiji nije uvela sankcije.
Jedan kombi otišao, drugi će u srijedu
Stoga je i odgovor na upit kako se u Srbiji odvija humanitarna pomoć Ukrajini i ukrajinskim izbjeglicama lako predvidiv: kao i osuda ruske agresije – sramežljivo i tiho. Očekivano, prvo koje je od građana zatražilo solidarnost bilo je ovdašnje Ukrajinsko nacionalno vijeće, koje je odmah po izbijanju rata počelo skupljati pomoć i slati ga u Veleposlanstvo Ukrajine u Beogradu da ga distribuira tamo gdje je potrebno (a potrebno je svuda). Iza njih pojavile su se manje grupice, poput Lászla Schultza Györga, koji je putem Facebooka pokrenuo akciju prikupljanja pomoći ukrajinskim izbjeglicama u Bogojevu, Bačkom Petrovom Selu, Bečeju, Senti i Subotici.
Oni kojima je misao o potrebi da se pomogne unesrećenim ljudima također pala na pamet zacijelo su se odmah sjetili Tibora Varge iz Istočnoeuropske misije, koji je i ranije prikupljao pomoć najugroženijim kategorijama ljudi, od Roma u Čantaviru do izbjeglica s Bliskog istoka u nekadašnjoj subotičkoj Ciglani. Na žalost, kako je volontera malo (odnosno, skoro da ih i nema) ured Istočnoeuropske misije u Subotici na Trgu Lajosa Kossutha 4 (preko puta Népköra) uglavnom je zaključan, pa je savjet onima koji ovih dana idu po trgovinama i ljekarnama s namjerom kupnje pomoći ukrajinskim izbjeglicama da prethodno pozovu broj mobitela koji je na prozoru ispisan: 069-194-54-84. Vjerojatno će vam se javiti njegov sin Dávid Varga, koji u razgovoru za Hrvatsku riječ kaže da mu je otac prvim kombijem s pomoći za izbjeglice u ponedjeljak ujutro krenuo do ukrajinske granice u Mađarskoj:
»Iako od toga nismo pravili reklamu, čim je rat počeo odmah smo počeli s prikupljanjem pomoći. Do sada nam se s teritorija Grada Subotice javilo tridesetak ljudi koji su ponudili pomoć, a zovu i dalje. Kako imamo organizaciju i u Mađarskoj, od njih dobijamo informacije što je potrebno i s njima zajedno idemo. Na žalost, nemamo volontera, pa umjesto toga pomoć na terenu prikupljamo moja supruga i ja«.
S prikupljanjem pomoći ukrajinskim izbjeglicama u ponedjeljak se počelo i na 62 lokacije u Vojvodini u okviru Caritasa Srbije. Ravnatelj ureda Caritasa u Subotici Gábor Ric u razgovoru za naš list kaže kako se pomoć prikuplja na dva načina: u robi i novčano, što su i objavili na svom sajtu. Novac se može uplatiti na žiro-račun NLB banke, broj 310-174229-65, a pomoć donijeti svakog radnog dana od 8 do 14 sati u Zmaj-Jovinu ulicu 20.
»Zaista smo ugodno iznenađeni, jer je već prvog dana na namjenski račun za pomoć izbjeglicama uplaćeno 353.000 dinara, a i ljudi zovu i nude pomoć u robi. Budući da prikupljenu pomoć planiramo nositi u srijedu, 16. ožujka, treba napomenuti još dvije stvari. Prva je da će u uredu subotičkog Caritasa i u subotu i u nedjelju biti organizirano dežurstvo od 8 do 12 sati kako bismo i tada mogli primiti građane koji žele pomoći. Druga je, pak, da će i u nedjelju u svim katoličkim crkvama također biti moguće donijeti pomoć za izbjeglice iz Ukrajine«, kaže Gábor Ric.
On dodaje kako je pomoć unaprijed dogovorena s mađarskim Caritasom Hungarica i da će sva prikupljena roba biti distribuirana u njihove prostorije u Segedinu.
Spremni na riječima, ali ne i na djelima
Kako, pak, stvari oko humanitarne pomoći stoje kada je riječ o državi, njezinim institucijama i lokalnim samoupravama? Nikako, bio bi najjednostavniji odgovor.
U subotičkom Crvenom križu, recimo, potvrđeno nam je da ova organizacija (za sada) ne prikuplja nikakvu posebnu pomoć za izbjeglice iz Ukrajine.
»Prikupljamo pomoć kao i do sada, ali namjenski za ono što pitate – ne. Za sada o tome nemamo nikakvih uputstava od naših krovnih organizacija«, rekao nam je djelatnik subotičkog Crvenog križa, kojega nismo ni htjeli pitati za ime (iz ovdje »razumljivih« razloga).
Iako je i sam tijekom vikenda u razgovoru s ukrajinskim veleposlanikom Oleksondrom Aleksandrovičem predsjednik Aleksandar Vučić rekao kako je Srbija spremna pružiti humanitarnu pomoć ugroženom stanovništvu Ukrajine i prihvatiti izbjeglice iz te zemlje, konkretni rezultati se ne vide. Za razliku od slika koje vidimo iz Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Moldavije, Hrvatske... gdje su u pripravnosti čitave sportske dvorane, hoteli, škole... gdje veliki broj ljudi donosi humanitarnu pomoć koja se organizirano dijeli ili šalje izbjeglicama, kod nas se spoznaje o ukrajinskim izbjeglicama uglavnom mogu pročitati na temelju pojedinačnih svjedočenja u novinama ili pak načelnim izjavama poput navedene Vučićeve, s mnogo jačim naglaskom na to kako stojimo s brašnom, graškom i mlijekom u prahu. A ako je takav stav države, zašto bi pa lokalne samouprave bile bolje od nje? U Subotici, primjerice (osim potpisniku ovih redaka poznate jedne), nemamo podataka o tome koliko je izbjeglica iz Ukrajine utočište našlo baš kod nas; gdje su, treba li im nešto, kome se građani koji su voljni ponuditi pomoć mogu obratiti...? Umjesto toga, u Subotici, a tako i diljem većeg dijela zemlje, lokalna samouprava obavještava građane o održanim sjednicama Gradskog vijeća, zatvaranju ulica... I čestita se Dan žena.
Da se kojim slučajem neki od gradonačelnika, djelatnika Crvenoga križa ili bilo koji tromi dužnosnik lokalne samouprave ili javnog poduzeća uživo suoči s glasom punim patnje i očima boje straha vjerojatno bi mu i bez nabrajanja promptno na pamet palo da je izbjeglicama potrebna (isključivo) konzervirana hrana, slatkiši, vitamini, pelene, sapuni, zubne paste, četkice i ostala sredstva za higijenu. Upravo ono što u ime izbjeglica traže humani pojedinci ili organizacije. I upravo ono što ih međusobno razlikuje – ljudskost.
Zlatko Romić
