Do okončanja I. svjetskog rata najistočniji dio bivše Austro-Ugarske monarhije bila je Galicija, koja je direktno potpadala Austriji, slično kao Bosna ili Češka. Većina stanovnika bili su Poljaci, značajna manjina su bili Rusini, a postojale su i manjine Slovaka i Mađara. Značajna skupina Židova živjela je prije svega u Lembergu ili Lvovu. Poljska je nakon 1795. bila podijeljena između Pruske, Rusije i Austrije; nakon 1846. ukinuta je republika Krakov i priključena je Galiciji kao njen posebni dio. Nakon okončanja I. »Velikog rata« obnovljena je druga Poljska Republika i veliki dio Galicije pripao je ovoj državi. Drugi, veći dio, zvan Zakarpatje (mađ. Kárpátalja) priključen je novoformiranoj državi Čehoslovačkoj. U Galiciji su bile teške borbe između carske Rusije i Austro-Ugarske u kojima su sudjelovali i Subotičani, regrutirani iz grada ali i Bačke. Po dosad poznatim podacima poginulo je 1.460 muškaraca iz dva subotička pješačka puka. Tijekom rata rukovodstvo grada je željelo podići javni spomenik »palim herojima rata« koji je trebao stajati u vojnom groblju u okviru Senćanskog groblja. Spomenik s temom »Isus tješi ranjenog vojnika« počeli su raditi klesari, talijanski zarobljenici, ili lokalni klesari. Spomenik nije postavljen sve do 1925., kada je nakon malog »dotjerivanja« isklesana »uvijača srpskog vojnika« i svečano je otkriven na nekadašnjem pijačnom trgu za sijeno i slamu ispred vojarne 6. »honvéd« puka s potpisom na ćirilici »Junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912-1918«. Bombardiranje je srušilo vojarnu i oštetilo spomenik, koji je restauriran i ponovo postavljen 1993. u blizini nekadašnje lokacije.
Podjele nakon II. svjetskog rata
Po mišljenju povjesničara lijeve orijentacije, prvi veliki rat je bio »imperijalistički rat kojem je slijedila imperijalistička podjela teritorija«, drugi pak misle da je to bio rat u kojem je svaka nacija imala i dobila pravo na samoopredjeljenje. Tako je Poljska obnovljena, SSSR je formirao jednu novu republiku Ukrajinu, koja je meni bila vrlo slična kraljevini SHS, s tom razlikom da su kod nas glavnu ulogu imali Francuzi. Gubitničke države Njemačka, Austrija i Mađarska gubile su teritorije, a dobri »preskakači« Italija i Rumunjska su nagrađeni – npr. Rumunjska je dobila veći teritorij nego što je današnja Mađarska, Italija je dobila Trst, Istru, Rijeku i dio Dalmacije sa Zadrom. U Kraljevini SHS počeo je proces stvaranja jugoslavenske nacije, u Sovjetskom Savezu stvarala se ukrajinska nacija od Rutena (Ukrajinaca), Rusa i Kozaka, Poljaka, ostataka Tatara na Krimu i Kumana. U suštini, ni pobjednici ni gubitnici nisu bili zadovoljni, jer je npr. Kraljevina Jugoslavija ujedinila većinu Srba u jednu državu, ali vrlo brzo dva najbrojnija naroda su došli u političke sukobe. Prvi su krenuli praviti nove podjele 1937. Nijemci i Rusi. Nakon pakta o nenapadanju zajedno su napali Poljsku i podijelili državu na dva dijela. Nijemci su počeli stvarati Treći Reich, Mađarska im se priključila, jer su im obećali vraćanje oduzetih teritorija, što su djelomično uradili vraćanjem Bačke i Baranje, dok su Banat sami okupirali. SAD je sve ovo mirno gledao; slično kao u prvom velikom sukobu uključili su se tek kad su njihovi interesi bili ugroženi, pa su upotrijebili i atomsku bombu. Naravno, u novim podjelama interesnih sfera aktivno su sudjelovali već u Jalti zajedno s Britancima i Rusima. Dio nekadašnje Galicije, Zakarpatje je priključen SSSR-u, to jest Ukrajini. Ujedno su zadržali i dio Poljske, dok su Poljaci dobili njemačke teritorije do rijeke Odre.
Rusi ponovo u ratu
Nakon raspada SSSR-a, Ukrajina je postala samostalna država kojoj je priključena i Krimska autonomna oblast, a ruska flota je zadržala grad i luku Sevastopolj do 2014. Ukrajina je 2014. izgubila Krim s većinskim ruskim stanovništvom koje se, nakon »referenduma«, priključilo Rusiji. Iste godine izbio je i građanski rat između Ukrajine i pobunjenih oblasti Donjeck i Lugan, s većinskim ruskim stanovništvom. Sukobi su okončani Minskim sporazumom 2015., u kojem je obećana autonomija ovim oblastima što nije ispunjeno. Umjesto toga donesen je »jezični zakon« po kojem manjine (među njima Rusi, Mađari, Poljaci, Slovaci) svoj materinji jezik mogu učiti samo kao strani; ukrajinski jezik je obvezan u javnoj komunikaciji, na tržnicama, u trgovinama i slično, a samo kod kuće se može govoriti materinjim jezikom. Problem je samo što su 33% stanovnika Rusi, a ruskim kao materinjim se služi oko 50% stanovništva. Ovo je poslužilo i kao povod za napad – »zaštita« ruske manjine od »fašizma« i priključenja NATO-u. Do sada je iz Ukrajine najviše ljudi izbjeglo u Poljsku, 1.2 milijuna, a po 200.000 u Slovačku i Mađarsku. Čini se da je to definitivni kraj nekadašnje Galicije, a nitko ne zna što donosi sutrašnji dan.
