Kampanja za predstojeće izbore je već počela grubim klizećim startovima. Vučić u izbore ulazi sa značajnim utegom poraza u »aferi Rio Tinto«, kada mu je zbog »ekološkog ustanka« propalo otvaranje rudnika litija kod Loznice. Mediji prenose sve te vijesti, ali o sudjelovanju manjinskih stranaka na izborima 3. travnja, kada bi se trebali održati predsjednički, parlamentarni i lokalni izbori, nitko ne piše u medijima. O sudjelovanju manjinskih stranaka na predstojećim izborima razgovarali smo s politologom Duškom Radosavljevićem.
Kako gledate na vrstu pragmatizma manjinskih stranaka koje podržavaju vladajuću opciju i dobijaju benefite zbog toga?
Manjinske političke stranke nisu neke političke tvorevine koje postoje nezavisno od društva, djelovanja institucija u njemu, posebno ne od političke kulture, te stupnja kulture na ovim prostorima, u širem smislu. Kada tome pridodamo činjenicu da te partije više služe da pacifiziraju situaciju u svojoj nacionalnoj zajednici, da »usklade« želje, potrebe i interese svoje nacionalne zajednice s interesima domicilne države, te s hirovitostima srpske politike, ne treba se čuditi realnostima i dometima njihovog djelovanja, koji se svode na političku i javnu promidžbu malog broja nacionalnih prvaka, te njihovom dobrom osobnom pozicioniranju, nerijetko i pravom bogaćenju. Tako se onda nađe zajednički jezik za suradnju s režimom. Tada se taj tzv. pragmatizam proglašava za »žrtvovanje« za nacionalnu stvar, zajednicu itd. Opće je poznato, otkako su stari Feničani izumjeli novac, uvijek postoji cijena da se određena žrtva naplati i interesi prilagode »stvarnosti«. To nas očekuje i u ovim izborima. Džoni Štulić bi pjevao: »Ništa novo pod neonom«. 
Kako senzibilizirati većinsku populaciju na potrebe manjina?
Prvo treba dovršiti formiranje države! Stvoriti, pa aktivirati mehanizme za provođenje zaštite osoba i kolektiviteta u manjinskom položaju. Jer, živimo u državi gdje nisu prepoznati mnogi manjinski kolektiviteti, ne samo nacionalni – npr. seksualni, ljudi s posebni potrebama, stari, mladi (odlasci), obrazovani; na kraju, ali ne i posljednje: u Srbiji su u manjinskom položaju i osobe koje su građani... Za stvaranje takve politike potrebne su nove političke opcije koje će kazati zbogom politici koja se vodi više od trideset godina, politici nacionalne isključivosti, neravnopravnosti, ksenofobije, ratnog huškanja, netolerancije i političkog javašluka. Zato izbori predstavljaju slabašnu nadu da se može krenuti s drugačijim politikama, jer ovo višedesetljetno bauljanje »bespućima povijesne zbiljnosti« neće nas nigdje odvesti, a samo nas je do sada jako sramotilo. Nažalost, u takvim rabotama su često sudjelovale i određene partije nacionalnih zajednica. Na njima je da objasne svoju ulogu, zbog budućnosti. Svaljivati sve beščašće na trenutni režim, koji je dosta posramio Srbiju i Vojvodinu u ovih deset godina, može biti dosta točno, ali ni izbliza nije dovoljno! Koliko nas puta mora opomenuti Balašević (»krivi smo mi«) da shvatimo da se mora krenuti drugom stranom, s nužnim suočavanjem s prošlošću, što bi bila zaloga za drugačiju, nadamo se i za bolju budućnost.
Jesu li političke stranke s manjinskim predznakom prepoznatljive u Vojvodini?
Nisu! U Vojvodini se na javnim medijima mogu vidjeti samo političke opcije vladajućih i tzv. nezavisnih eksperata, koji žestoko ruže i kritiziraju oporbu, odnosno, brane poteze vladajućih, posebno Vučića i visokih pokrajinskih i novosadskih dužnosnika. Da bi bile vidljive, partije nacionalnih zajednica bi morale isto to raditi da ih se prepusti medijima. Samo, kako bi to unaprijedilo interese i potrebe nacionalne zajednice, pitanje je bez odgovora. Jednostavno, Vojvodina u političkom i svakom drugom smislu nema subjektivitet; ovi izbori neće biti za pokrajinsku skupštinu, tako da ne postoji bilo kakva potreba za Vojvodinom, njenim spominjanjem, pa čak i tako minimalnom, kao »zabranom nacionalnih manjina«, gdje bi se njihovi predstavnici pojavili na kanalima (ne)postojeće Radio-televizije Vojvodine, da izdeklamiraju svoje programe o usrećivanju nacionalnih zajednica u Vučićevoj Srbiji. Samo, mislim da je veći problem što stranke nacionalnih zajednica nisu prepoznate u političkom životu Srbije, što ih nema u medijima s nacionalnom pokrivenošću, što objektivno nisu poseban faktor u političkom životu Srbije. Ovo se ne odnosi na Savez vojvođanskih Mađara, iako isti ima veliki utjecaj prije svega zahvaljujući »specijalnim i paralelnim vezama« Vikora Orbána i Vučića nego što je to uvažavanje njihove objektivne snage.
Kako se manjine odnose prema drugim manjinama, postoji li tu odnos moći i podređenosti? Postoji li ravnoteža među manjinama? Jesu li manjine solidarne?
Osim mađarske nacionalne zajednice, koja je svojim fakticitetom politički faktor, ne toliko u Srbiji koliko u Vojvodini, ostale zajednice nemaju ni snagu, ni organizaciju, ni političku podršku zemalja matica da mogu igrati neku značajniju ulogu u političkom životu Srbije ili Vojvodine. Neprepoznavanje Srbije kao višenacionalne države nužno vodi zaključku da se pripadnicima nacionalnih zajednica pruža samo onoliko koliko je potrebno da se one drže u stanju pokornosti i političke hibernacije, što se najlakše uradi preko inkorporiranja malobrojne nacionalne elite u institucije režima. Režim to ne košta previše, nacionalni prvaci namireni i zadovoljni, zajednica... Cinici bi zaključili, pa nisu ni Srbi zadovoljni s režimom, pa što? 
A zašto se manjinske stranke ne ujedine na zajedničkoj listi za izbore. Ima li to smisla?
Nema! Skoro sve nacionalne zajednice mogu same izboriti ulazak u parlament. Zato se trebaju u strankama nacionalnih zajednica upitati zašto se ne glasa za njih, ili, koga oni stvarno predstavljaju? Kada otvaramo pitanje kvalitete političkog sustava u Srbiji, pa kažemo da su stranke osnovni problem, trebalo bi postaviti i pitanje kvalitete predstavljanja nacionalnih zajednica. Tko ih, kako i zašto predstavlja? I, ne manje važno, koliko za to prihoduje? Koji su dosadašnji učinci djelovanja stranaka nacionalnih zajednica? Najveći dio političkih stranaka nacionalnih zajednica permanentno lamentira nad lošim položajem, a onda se, pod raznim pritiscima, kako iz Srbije, nerijetko i iz matičnih država, odustaje od specifičnih zahtjeva, koji bi išli u pravcu zaštite specifičnih interesa zajednice. Vrlo je upitna kvaliteta lidera stranaka manjinskih zajednica, kao i stranaka koje »zastupaju« interese ostalih građana Srbije i Vojvodine.
Može li promocija kulture manjina biti validan argument za odlučivanje hoće li manjina podržati neku većinsku, tj. vladajuću listu i obraća li se uopće pažnja na programiranje kulturne politike u izbornoj utrci?
Manjinske stranke ne trebaju podržavati bilo koju opciju prije izbora! Moraju se same izboriti za svoja mjesta u parlamentu, a onda na bazi dogovora, kada prepoznaju da im neka opcija ima namjeru pomoći u ostvarivanju njihovih interesa, uđu s njima u koaliciju, u izvršnu vlast – u Vojvodini na nivou pokrajinskih ministara, u Srbiji na nivou državnih tajnika i pomoćnika ministara – i da se uključe u kreiranje novih javnih politika, gdje bi ligitimno bile inkorporirane i potrebe i interesi manjinskih nacionalnih zajednica. To bi bio aktivan i kvalitetan doprinos relaksiranju odnosa većina-manjina. Blanko podrška – nikome!
Kako vidite ulogu manjinskih medija u ovo predizborno vrijeme?
Ne vidim ih! Većinom su oni megafoni partija koje upravljaju nacionalnim vijećima. Pluralizam interesa mora biti prisutan u institucijama, kao i u političkom životu nacionalne zajednice, kao i u medijima te iste zajednice. Ne smije se više tolerirati monopol na jedno viđenje, jednu istinu. Bojim se da će mediji nacionalnih zajednica biti još više upregnuti u promidžbu interesa dominantne nacionalne partije, što će im bitno umanjiti kredibilitet u zajednici. Je li vrijeme da svi zajedno nešto učinimo i promijenimo? Na bolje, naravno! 
Zvonko Sarić