U narednih nekoliko brojeva bit će objavljeni portreti biskupa Ivana Antunovića i spomen-ploče koje su postavljene njemu u čast. 
Portreti su objavljeni kako su nastajali, u formatu i slici kako su bili dostupni, bilo da su objavljeni u nekoj knjizi bilo služeći se Googleovom tražilicom. Radi se o devet različitih portreta i tri spomen-ploče. 

Ne postoji sačuvana fotografija Antunovića 

U istraživanju života i rada biskupa Ivana Antunovića naišao sam na dva opisa njegova izgleda i na jedno značajno svjedočenje samog Antunovića koje bi moglo potvrditi pretpostavku da ne postoji nijedna sačuvana fotografija njegova lika.
Matija Evetović, autor opširnog životopisa biskupa Ivana Antunovića, ovako opisuje njegov vanjski izgled: »Antunović je bio nešto viši od srednjeg uzrasta i malko pognut. Lice mu je bilo ovalno i suhonjavo, a izraz uvijek ozbiljan. Oči je imao plave i pronicave, pa ih čovjek nije mogao duže gledati. Usne je imao debele, nos tanak i nešto savijen a kosu pod starost nešto sijedu, al potpunu i dugačku /po iskazu dr. Josipa Antunovića/« (Evetović, Matija, Život i rad biskupa Ivana Antunovića, Subotica, 1935., str. 162. Nadalje; Evetović).
Drugi opis nalazimo u životopisu Ivana Tolje: »Antunović je bio nešto veći od srednjeg stasa, malko pognut, lica ovalna i suhonjasta, uvijek ozbiljna, očiju pronicavih, tako da se nije moglo dugo gledati u njih. Pod kraj života bio je dosta posijedjele kose, noseći uvijek duge vlasi« (Hrvatski književnici u Mađarskoj, Ivan Antunović, Pečuh, 2002., str. 335.).
U nastavku donosim navod koji bi mogao poslužiti kao jedan od »dokaza« da oni koji su slikali njegove portrete vjerojatno nisu imali pred sobom njegovu fotografiju. Naime, u pismu nepoznatom Srbinu u Novom Sadu, koji ga je zamolio da mu pošalje svoju fotografiju, Antunović odgovara: »Radovo bi se da moja slika može svoje miesto naći u Vašem Albumu, ali ova do danas manje ciene mi se vidi, nego ona 2 forinta koja bi za nju triebalo platiti, to je uzrok što do časti, na Vaš mnogo vrijedni stol se uzpeti ne možem dospiti« (Evetović, str. 165). Iz toga možemo zaključiti da sam biskup nije čuvao svoje fotografije, pa ih nisu mogli naslijediti ni njegovi bliži rođaci. Eventualno se mogla pronaći negdje u arhivu Kalačke nadbiskupije. No, očito njegovih fotografija ni ondje nema. Jesu li namjerno sklonjene poslije njegove smrti ili je u tome poštovana njegova volja možemo samo naslućivati. Moje mišljenje možda može potkrijepiti i Antunovićevo kratko pisamce koje je pred smrt uputio svom učeniku Miji Mandiću 1887. godine: »Dragi moj Mandiću! Šaljem još 25 forinti kao zadnju žrtvu za prosvjetu naroda. Posljednje dane živim. Ostani narodu vjeran i pazi na se, da te ne objede. A moja sva pisma stamani! Tvoj Stari Rodoljub« (Evetović, str. 181.). 

Antunović o sebi

Sličan savjet dao je i svom rođaku Ivanu Evetoviću u Kalači 9. kolovoza 1886. godine, ali u svezi dopisivanja: »H. I. i Bl. Dj. M. Dragi Ivane! Nemoj mi više pisat, i drugima kaži da mi ne pišu, ne zbog mene, već zbog vaših osobah, buduć neću da ikog na svietu izvrgnem pogibelji, koji s menom se dopisuje…«. U nastavku ga upućuje na neke novinske članke, koji ga očito zbog nečega napadaju: »(…) o tom ćeš se osvidočit, ako proštio budeš Subotičkih novina Bácskai Ellenőr mjeseca kolovoza prvi i osmi broj, t.j. brojeve ovih dnevah. U ostalom, budi Bogom blagoslovljen. Iv. Antunović« (Evetović, str. 177). Ovi navodi upućuju na finoću Antunovićeve duše jer je želio zaštititi svoje učenike i suradnike. No, to bi mogla biti i potvrda tvrdnje da nema sačuvanih fotografija iz njegova života i rada jer to, u svojoj skromnosti, nije smatrao važnim, a u starosti i bolesti je fotografiranje sigurno i izbjegavao jer mu je izgled bio promijenjen, zbog različitih bolesti. O tom i sam svjedoči u pismu Iliji Okrugiću (23. kolovoza 1881.): »Smijao sam se, kad ste pomislio, da ću Vas ja iznenadit (posjetom), ne zato, što valjda ne bi želio Vaše lice ugledati, već zato, što Vi mislite, da sam ja još i sada takav čovjek, da bi kadar bio, takva što umiljata izvesti (…) Ja sam milovao razgovarat se, a sad milujem ćutit, volio sam družtvo, a sad izbjegavam tomu, jel mi rieči i misli prikraćiva pamet, jezik se tžko kreće, a pluća se na slabost tuže. Ne valja vid, sluh, zubi, oči, ruke, noge, neće da služi želudac. Evo Vam vašega starca Pobre, pak zato sam se smijao kad rekoste da bi Vas iznenadio (s posjetom). Da, da iznenadio bih Vas, al naopako, jel čekaste hitrog i bistrog uma starca, a najdoste mrzka i sebi i drugom, matorog čovjeka«. Iako u tomu ima pretjerivanja, kako u komentaru kaže Ilija Okrugić, jer ga je u svibnju 1887. godine sreo, usprkos sve njegove boležljivosti, dosta krjepka, živahna, umilna i ugledna starčića (usp. Evetović, str. 38-39).