Korizma nije samo naša priprava za Uskrs, mijenjanje sebe na četrdeset dana, ona je poticaj čovjeku za trajnu promjenu, koja će započeti sada, ove korizme. Mijenjati sebe je teško, jer to znači mnogo odricanja i napora, znači priznati samome sebi da nisam toliko dobar koliko to mislim i da u mnogo čemu griješim. Takva nam je promjena nužna da bismo jednoga dana baštinili život vječni. Zato Pavao kroz svoje poslanice u liturgiji korizme upozorava na to da se čovjek treba mijenjati zbog svoje budućnosti, koja nije ovdje na zemlji. Naš način života određuje našu budućnost. Istina, svi smo spašeni Kristovom krvlju, ali ne prihvaćamo svi spasenje, zbog toga mnogi propadaju. A spasenje se prihvaća djelima, načinom života, koji na vrlo transparentan način otkriva jesmo li vjernici, Kristovi nasljedovatelji, ili smo Krista i spasenje odbacili.
Krist traži djela
Apostol Pavao u poslanici Filipljanima upozorava: »Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.« (Fil 3,18-19). Biti neprijatelj Kristova križa ne znači samo križ odbaciti riječima, progoniti kršćane i javno izraziti nevjeru. Danas uistinu ima malo onih koji mačem izražavaju svoje neprijateljstvo prema Kristu i njegovim sljedbenicima. Ali, ima mnogo neprijatelja upravo među onima koji se Kristovima zovu. Jer, biti neprijatelj Kristova križa ovdje znači i ne biti mu prijatelj, odnosno zanemariti ga, zapostaviti ga, živjeti kao da ga nema. A mnogi među onima koji se zovu kršćanima žive upravo tako, bez prijateljstva s Kristom. Tu je kršćanstvo ostalo samo na papiru i u riječima, a djela ne kazuju ono što im usta govore, upravo jer misle na zemaljsko. Često takvi kažu da vjeruju, da im Bog puno znači, jer je njihova obitelj oduvijek bila vjernička. No, to su samo lijepe riječi koje pred Bogom ništa ne vrijede. Koji tako pričaju to su oni što misle samo na prolazno. Oni za Boga nemaju vremena, ili se ne žele javno odrediti kao vjernici, zarad društvenog statusa. Za takve Pavao kaže da im je svršetak propast. Nije to Pavlova prijetnja, to je istina, jer je i sam Isus kazao: »Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.« (Mt 10,32-33). Priznati se Kristovim ne znači to govoriti nego tako živjeti.
Za Krista ili protiv
Isus ne priznaje balansiranje između svijeta i njega. Čovjek se djelima mora točno odrediti na kojoj je strani. Srednjeg puta nema. Naš narod se na ovome prostoru za svoj odmak od Crkve i Boga opravdava strahom proizašlim iz posljednjih ratnih zbivanja. Za Isusa to nisu opravdanja. Naprotiv, izložiti se neugodnostima zbog njegova imena znači odabrati put vječnosti. Ali zanijekati svoju pripadnost Crkvi, znači odbaciti i samoga Krista, odbaciti spasenje. A za čovjeka nema gore nego da ga se Isus pred svojim Ocem odrekne.
Mnoge nas riječi iz Svetoga pisma u liturgiji korizme mogu uznemiriti. I dobro je da je tako, jer to znači da prepoznajemo manjkavosti svoga kršćanskoga života i da smo ih spremni mijenjati. Sve promjene koje započnemo u ovoj korizmi neka se nastave i kada ona prođe, jer se cijeli naš život može nazvati korizmom, budući da je on priprava za konačni susret s Gospodinom.
