Objavom u Službenom listu Savezne Republike Jugoslavije na današnji dan prije 20 godina – 27. veljače 2002. godine – stupio je na snagu tzv. savezni Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Usvojen je nekoliko dana ranije – 21. veljače na sjednici Narodne skupštine SRJ glasovima zastupnika »nove vlasti«: Demokratske oporbe Srbije i Socijalističke narodne partije iz Crne Gore, a predložilo ga je savezno Ministarstvo za ljudska i manjinska prava na čijem je čelu bio Rasim Ljajić. 
Po svojoj važnosti i posljedicama ovaj se događaj smatra jednom od prekretnica u suvremenoj povijesti Hrvata u Srbiji. Naime, ovaj je zakonski akt donio hrvatskoj manjini, kao tzv. novoj nacionalnoj manjini nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i sloma socijalizma, formalno-pravno priznanje i formalno-pravnu jednakost s ostalim nacionalnim manjinama u području ostvarivanja i zaštite manjinskih prava.
Premda su Hrvati u Vojvodini, to jest Srbiji, u većini višestoljetno domicilno stanovništvo, oni su za vrijeme socijalističkog društvenog uređenja imali status konstitutivnog naroda i kao takvi nisu mogli ostvarivati ona prava koja su osiguravala očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta niti su imali za te namjene svoje primjerene institucije, dok su za vrijeme režima Slobodana Miloševića bili jedina nacionalna zajednica u Vojvodini koja je bila objektom etnički motiviranog nasilja, čiji su pripadnici bili organizirano protjerivani i ubijani, a zbog počinjenih zločina je i Međunarodni sud u Den Haagu pravomoćno na deset godina osudio Vojislava Šešelja. 
Tijekom tih devedesetih godina 20. stoljeća Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, poslenici u malobrojnim hrvatskim kulturnim udrugama i Katolička crkva činili su presudne korake u području zaštite i ostvarivanja interesa Hrvata u Vojvodini. Pa ipak, bez postojanja adekvatnog zakonskog okvira, njihova nastojanja imala su ograničene domete. Promjenom vlasti 5. listopada 2000. godine odnos novih, prodemokratskih vlasti u Srbiji spram Hrvata stubokom se promijenio.
Donošenjem samoga Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, i činjenica formalno-pravnog priznanja statusa nacionalne manjine, otvorena je mogućnost za pripadnike hrvatske zajednice u Srbiji institucionalnog i od države financijski poduprtog ostvarivanja vlastitih prava u području obrazovanja, kulture, informiranja i službene uporabe hrvatskog jezika i pisma. Isto se već te godine djelomice počelo ostvarivati – koncem 2002. godine na temelju Zakona osnovana je krovna institucija hrvatskog naroda u Srbiji: Hrvatsko nacionalno vijeće; školske 2002./03. godine u četiri osnovne škole na teritoriju Grada Subotice počelo je obrazovanje na hrvatskom jeziku; u svibnju 2002. Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine osnovala je Novinsko-izdavačku ustanovu Hrvatska riječ; stabilizirano je informiranje na hrvatskom jeziku u okviru Televizije Novi Sad; učinjeni su prvi koraci na planu uvođenja hrvatskoga jezika u službenu uporabu i na teritoriju AP Vojvodine; osnovano je desetak hrvatskih udruga kulture, koje su u svojemu radu razvile bogate kulturne prakse. 
Ključne prinose u naznačenim procesima i ishodima dao je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, potvrdivši tako još jednom načelo da nacionalna manjina bez političke stranke teško može kvalitetno artikulirati vlastite interese. Gotovo isto bilo je i u proteklih 20 godina, a tako će, unatoč pokušajima da se politička subjektivnost Hrvata u Srbiji ospori, ostati i ubuduće! Jer, opstanak i razvoj hrvatske zajednice – i institucionalni okvir i opseg i kvaliteta manjinskih prava kojima se Hrvati služe – zahtijevaju i dalje zalaganja sviju nas, napose jedine relevantne političke stranke Hrvata u Srbiji – DSHV-a.
Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a