Početkom dvadesetog stoljeća prva tvornica teške kemijske industrije na prostoru Vojvodine bila je Klotild, osnovana 1904. godine od istoimenog Prvog mađarskog društva za kemijsku industriju a.d. iz Budimpešte. U nastojanju razvijanja potencijala lokalne industrije gradske vlasti Subotice izašle su u susret molbi ove renomirane tvrtke i na osnovu odluke 151/1904 iste godine joj  besplatno ustupile 17 jutara zemlje pored Halaškog puta između željezničkih pruga za Baju i Sombor. Zauzvrat, Klotild se obvezao na ulaganje barem 600.000 kruna u izgradnju budućih tvorničkih pogona i zapošljavanje do 200 radnika. Prva proizvodnja sumporosne kiseline je počela 1906. godine; bio je to prvi proizvodni pogon u jugoistočnoj Europi, a vrijeme će pokazati kako je prvobitna poslovna ideja ubrzo prerasla u svojevrsnog kemijskog giganta na prostorima država koje će se smjenjivati na ovim prostorima. Uvođenjem nove tehnologije i rekonstrukcijom postojećih postrojenja 1912. (diskontinualni, mehanizirani proces) tvornica se ubrzano razvija i višestruko premašuje nekadašnju početnu godišnju proizvodnju (30.000 l slabe sumporne kiseline). U sljedeće dvije godine, do početka Prvog svjetskog rata, Klotild se na tržištu pozicionira kao veliki proizvođač umjetnog gnojiva, sumporne kiseline i brojnih drugih kemijskih produkata. Kapitulacijom i raspadom Monarhije i tvrtka se raspada na nekoliko dijelova. Klotild zbog sudjelovanja stranog kapitala odlazi pod sekvestar, a njegova uspješna subotička filijala dobiva novo ime – »Zorka, Prvo jugoslavensko društvo za kemičnu industriju na dionice u Zagrebu«, gdje je i službeno registrirana 30. rujna 1920. godine. Zbog velikog strateškog potencijala i raznovrsnosti proizvodnje raznih kemijsko-industrijskih produkata tvornica pod novim imenom je, zahvaljujući svom dioničarskom načinu uspostave upravne vlasti, ubrzo zainteresirala brojne utjecajne ljude tadašnjeg jugoslavenskog društva, ali i strane dioničare. Među njima su primjerice bili: Fischl, bankar iz Beča; Josip Herz, generalni direktor Clotilda iz Budimpešte; barun Viktor Lippe iz Beča; grof Stanislav Lubinski, generalni direktor Narodne banke iz Zagreba; Milan Ivanić iz Zagreba; dr. Franjo Poljak, ministar izgradnje; Kosta Dragutin Riznić, predsjednik Trgovačke komore iz Beograda; dr. Ivan Tavčar, gradonačelnik Ljubljane.  
»(…) U tom periodu započinje se s proizvodnjom i novih artikala, sone kiseline (500 t godišnje), željeznog sulfata i gorke soli, a od 1924. godine i plavog kamena, koji postaje nosilac ekonomske snage Zorke. Plavi kamen je služio za proizvodnju širokog asortimana sredstava za zaštitu bilja, ortosana, bakarnog kreča, bakarnog oksil-klorida, sulikol, arsokola i sfinksa. Već 1924. godine Zorka ulazi u češki koncern – Društvo za kemijsku i metaluršku proizvodnju u Assigu (Verein für chemische und metalurgische Produstin – Aussig), koji je pruzeo u svoje ruke kontrolni paket akcija, a time i upravu nad tvornicom. Dominacija ovog koncerna u europskoj kemijskoj industriji zasnivala se na čehoslovačkom kapitalu i vezama Čehoslovačke s francusko-belgijskom kemijskom industrijom. Time razvoj ove industrije biva zasnovan na financiranju od strane stranog kapitala…«, cjelokupnu situaciju u svezi ubrzanog razvoja Zorke pojašnjava Stevan Mačković u svojoj knjizi Industrija i industrijalci Subotice (1918. – 1941.) zahvaljujući kojoj je i nastala ova priča.  
U godinama svoga daljnjeg poslovanja u subotičkoj filijali tvrtke koja je sjedište sve do 1936. godine imala u Zagrebu, a potom je preselila u Beograd, proizvodila se izrazito strateška važna sumporna kiselina. Kao što je opće poznato, ona je važan sastojak pri izradi eksploziva, te je stoga Zorka imala status važnosti u potrebi potencijalne organizacije obrane države. Zbog nužnosti efikasnije organizacije željezničkog transporta svoga proizvodnoga asortimana Zorka je imala vlastitu željezničku postaju, a širenje proizvodnog pogona pridonijelo je i širenju zgrada i objekata u sklopu tvorničkog kompleksa. Izgrađeno je 15 stambenih zgrada za stanovanje uposlenih službenika koji su pak radili u 14 uredskih prostorija, a popis tvorničkih postrojenja sadržavao je i 6 radionica, 6 magazina, 3 magazina za sirovine, kao i 11 specijaliziranih prostorija za njihovu preradu. Tvornica je uspješno radila sve do početka Drugog svjetskog rata, a rad je nastavljen i tijekom ratnih godina pod upravom mađarskih vlasti. Nakon oslobođenja Zorka je bila u statusu društvene tvrtke, ali se rješenjem Fi 263 iz 1947. godine njezin status mijenja u klasifikaciju državnog vlasništva. 
D. P.