Na Pepelnicu započela je još jedna korizma, vrijeme molitve, posta i dobrih djela, kojima se želimo što bolje pripraviti za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Čin pepeljenja označava početak naše priprave. U davna vremena su se pokornici posipali pepelom i oblačili u kostrijet. Time su željeli priznati svoje grijehe i izraziti želju za promjenom. Tako i kršćanin na samom početku korizme pepeleći se priznaje svoju grješnost, ali i izražava želju za obraćenjem.
Tijelo je prah, a duša je vječna
Svećenik dok vjernika posipa pepelom govori: »Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti« ili »Obratite se i vjerujte evanđelju«. I jedan i drugi izraz uz sam čin pepeljenja nose za vjernika snažnu poruku. Prvi nas podsjeća na prolaznost našega života i svega onoga što u ovome svijetu postoji. Bog je čovjeka oblikovao od praha zemaljskog, ali je čovjekom postao tek kada mu je udahnuo dah života. Taj dah života je naša duša koja živi vječno, a ono što je od zemlje u zemlju se i vraća. Stoga naša briga treba biti usmjerena više na ono što je vječno, a manje na ono što nestaje. Pa nas liturgija Pepelnice podsjeća da često živimo usmjereni na pogrješne vrijednosti. Ugađamo tijelu, a dušu zapuštamo. Suviše smo orijentirani na ovozemaljsko, zaboravljajući da je sve prolazno i da ćemo s ovog svijeta otići, kao što smo na njega i došli, praznih ruku, u materijalnom smislu. Pred Boga ćemo donijeti samo svoja djela. A njega će zanimati koliko je bilo ljubavi u onome što smo činili, koliko smo bili spremni na žrtvu, koliko smo se u njega pouzdavali i jesmo li živjeli oslanjajući se na njega. Kada naše tijelo postane prah i sve tjelesno što smo stekli postat će bezvrijedno, a jedino važno bit će na koji smo način proživjeli zemaljski život.
Težak je put obraćenja
Dok se pripravljamo za proslavu Isusova uskrsnuća, kojim proslavljamo i naše spasenje, korizma nas opominje da je spasenje i u našim rukama. Bog nam ga dariva, ali nam ga ne nameće. Zato i mi moramo učiniti korak prema Bogu i taj dar prihvatiti.
Božji dar spasenja prihvaćamo kada se obratimo i vjerujemo evanđelju. Čovjek koji se želi obratiti je onaj koji je postao svjestan svoje grješnosti i potrebe za mijenjanjem. To je najteži dio puta u procesu obraćenja, priznati samome sebi da ne živim dobro, da ne ljubim dovoljno, da sam egocentričan i sebičan. Kada čovjek bude sposoban na takav način pogledati sebe, postaje sposoban obratiti se. A to ne možemo sami, za to nam je potreban Bog. Čovjek kada sam sebe gleda uvijek je sebi dobar i sve što radi je najbolje. Međutim, kada se susretne s Bogom, sve počinje gledati drugim očima, pa i sebe samoga. Zapravo, Bog čovjeku otvara oči i on teka tada stvari sagledava onakvima kakve jesu, pa tako i svoju grješnost. A kada postane svjestan svoje grješnosti, želi okrenuti novi list u svome životu, a to je obraćenje.
Obraćenje je teško. Ono zahtijeva čvrstu vjeru i ustrajnost. Prepuno je iskušenja, jer nas đavao želi slomiti, kao što je i Isusa kušao u pustinji. Ali, molitva nam daje snagu, ona nas povezuje s Bogom i tada znamo da je svaka kušnja prolazna, a da ustrajnost znači prihvatiti spasenje.
Korizma je tek započela, neka nam ne prođe u površnim pobožnostima i postovima s pogrešnim nakanama, nego neka nam bude istinsko vrijeme obraćenja koje će nas približiti Kristu.
