Za pokladno jahanje u Sonti čuli smo sasvim slučajno, a kad smo već čuli radoznalost nas je potaknula otići i vidjeti kako to izgleda. Tim prije što pokladna jahanja nisu tradicija na našim prostorima. Iznenadili smo i samog inicijatora, župnika Josipa Kujundžića, koji nije očekivao novinarski interes za ovo sonćansko pokladno događanje. I prije nego što smo ga stigli upitati zašto pokladno jahanje, kaže kako u Sonti nekoliko obitelji drži konje, pa ako već imaju mogućnosti i hoće, zašto s ove strane Dunava ne prenijeti malo slavonskih običaja? Da jahanje za poklade nije izvorni sonćanski običaj potvrđuju nam i starije mještanke koje su se prisjetile pokladnih slavlja iz svoje mladosti. 
»Na poklade su se veselili svi, u kolo su se hvatali i mladi i stari, da se izluduju do Čiste sride«, kaže Ana Mihaljev.
»Novo je ovo u Sonti i prvi puta organizirano ove godine. Župnikova je to bila inicijativa, nama se dopala i tu smo da ga podržimo. Kao što vidite, manje je jahača, a više zaprega i fijakera. Provozat ćemo se kroz cijelo selo, a na nekoliko mjesta stat ćemo da se okrijepe i vozači i mi, da malo igramo i pivamo, poklade su«, kaže Miloš Vodeničar.
»Župnik se zalaže da se pokrenu nove stvari u našem selu i nadam se da će se nakon ove prve godine to i kod nas ustaliti. Konji i fijakeri se ponovo vraćaju u modu, pa smo eto uzeli jedan lijep običaj od Šokaca iz Slavonije«, kaže Marija Šokac, koja sa suprugom trenutačno ima dva konja, ali kaže želja im je da u stajama bude i više konja.
Ako ćemo baš doslovce Pokladno jahanje u Sonti i nije baš bilo jahanje, jer je u ophodnji kroz selo bilo više fijakera i paorskih kola. Ali nije bilo ulice kroz koju nisu prošli, a na nekoliko mjesta dočekani su s fankima, gibanicom, rakijom… A kad se već stalo i okrijepilo, treba se i proveseliti. I tako od ulice do ulice. Cijelo popodne. I čini se prije su se umorili konji nego veseli Sonćani. 
Z. V.