Priroda i društvo

Do čistine i natrag

Svako putovanje nosi najmanje dva dijela. Dojmova je sigurno puno više, ali vrijedi pronaći mjeru. Kao što sam i obećala u prošlom broju, slijedi nastavak priče o krpljama, čudnoj aktivnosti koja je ispunila cijelo moje putovanje i ostavila uspomene za pamćenje.
Šetnja po snježnim vrhovima noću bila je savršeno iskustvo, što mi nije dalo mira i morala sam rezervirati turu tijekom dana. Imala sam poteškoća jer nije bilo zakazane grupe, ali je moje čekanje nagrađeno dvaput. U posljednji tren javile su se tri osobe, a moj organizator nam nije mogao odoljeti. Da stvar bude bolja, turneja je bila u novom dijelu Jahorine, s tri predivna stranca. Edin, Hatidža, Maja, Sanja i ja smo već na prvom susretu bili perspektivna ekipa. Jedina s malo iskustva u krpljanju, čak jedno cijelo krpljanje pred svima, osjećala sam se kao mali instruktor. Pomogla sam sastaviti krplje, malo namjestiti štapove i krenuli smo. Sunce nas nije poštedjelo, a ni planina. Dobili smo scene iz filmova. Krenuli smo od Ciljne kuće prema Košuti, koja je značajno odredište za sve one koji su imalo upoznati sa Zimskim olimpijskim igrama koje su održane na ovoj ljepotici. Naša tura je išla preko Gole Jahorine, do Ogrjelice i dalje do Rajske doline. Usponi su nas dobro oznojili, a svaki spust nam je davao još bolji pogled na osvojeno prostranstvo.

Sanja Kavaz

Prije no što ispričam o odličnoj pješačkoj turi bez vodiča, želim dodati nekoliko redaka o svom vodiču za krpljanje. Sanja Kavaz je, osim što je najbolji vodič za krpljanje, izvrsna trkačica u tim dugim lijepim utrkama po prirodi. I tu nije kraj, ona je i blogerica, što možete vidjeti na njenom blogu Trčim jer štrčim, gdje ćete naći mnogo zanimljivih tekstova i avantura. Niz nastavljamo s ništa manje impresivnom titulom direktora Jahorina ultra trail utrke. No, na kraju je ovu utrku prodala Olimpijskom centru Jahorina, jer je postajala sve uspješnija kao atletičarka, a sve je to zahtijevalo vrijeme koje nije imala. No, još uvijek je tu da doprinese da ova utrka bude jedna od najboljih za sve ljubitelje trčanja u prirodi, planinama, označenim stazama. Njezini uspjesi kao sportaši zaslužuju jedan sportski članak, pa ih ovdje neću koristiti za veličanje, jer ovo što sam do sada napisala o njoj je sasvim dovoljno.

Sada malo ja

Moj posljednji dan na planini bio je bez plana, ali sa željom da se izgubim u snijegom prekrivenom dijelu okruženom velikim zimzelenim zvijerima. U redu, ovo s gubitkom bila je figurativna ideja. Nešto me sprječavalo da idem sama iako sam tome bila sklona. Nekako mi je novi teren smetao, a bjelina nije pomogla. Ali dobila sam društvo i plan, idemo do skijališta udaljenom stazom. Plan je obećavao nešto više od dva kilometra hoda. Dakle, gotovo ništa. Staza nas je očarala: nema ljudi, jedva utabana, povjetarac vjetra koji je ludo puhao tog dana ovdje se nije osjetio i nismo ni primijetili da hodamo skoro dva sata. Podnožje, na koje smo se trebali spustiti, zamijenili su vrhovi, a zbunio je trenutak kada smo izbili na čistinu. Staza gotovo da više nije bilo i u snijeg smo pali do bedara. Telefon je pokazao da smo od centra udaljeni 4 kilometra zračne linije i bili smo odlučni da istrajemo. Na sreću, momci su naišli na sanjkama i od njih smo dobili informaciju da smo na suprotnoj strani Jahorine i da se moramo vratiti istim putem, ako ne idemo u Sarajevo. Šalu na stranu sa Sarajevom, mogli smo, osim dubokog snijega, noću pasti u ozbiljan problem usred nečeg nepoznatog. Povratak je bio dug 6 kilometara, koje smo do tada prevalili. Nismo osvojili ni vrh ni skijalište, ali smo izborili divnu avanturu i potvrdili da bez nekoga tko poznaje staze ne treba ići na snježnu turu. Naravno, na stazi smo imali i kuhano vino, ali ovaj put na glavnoj cesti. Uspjeh postignut: 16 kilometara snježne ture, rumeni obrazi, zadovoljan osmijeh, i naravno, šalica (dva) kuhanog vina.
Jedva čekam da se vratim na Jahorinu kada se očisti snijeg i vidim ovu ljepoticu u drugom odijelu, greškom osvojim vrh ili napravim još jedan prekrasan krivi zaokret. Volim avanture koje priroda pruža.
Gorana Koporan

Najave

18. 09. - 19. 09. – 150. obljetnica rođenja o. Gerarda Tome Stantića

18. rujna 2026.

U povodu 150. obljetnice rođenja oca Gerarda Tome Stantića, u Subotici i Đurđinu bit će održano više programa.

24. 09. - Predstavljanje knjige »Kuhar tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini«

H. R. | 24. rujna 2026.

NIU »Hrvatska riječ« organizira predstavljanje knjige »Kuhar tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini«, koje će biti održano u četvrtak, 24. rujna, u »Sjenici« na »Risarskom salašu« (Bajmački put 2) u Đurđinu. Početak je u 18 sati.

15. 05. - 26. 09. - Tavankutsko kulturno lito

H. R. | 26. rujna 2026.

Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Matija Gubec« i Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta i ove godine priređuju tradicionalnu manifestaciju »Tavankutsko kulturno lito« i u okviru nje brojne događaje koji su počeli sredinom svibnja i traju do kraja rujna.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.