Završeni su ovogodišnji četrnaesti Dani Balinta Vujkova. Prilikom jednog od programa ove manifestacije, na književnoj večeri, kada je predstavljena knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata u 2014.-2015. godini, među nazočnima u publici se razvio kvalitetan dijalog o stanju u oblasti naše manjinske književnosti. I dobro je što se bez zazora razgovaralo, jer ne diranje problema i pitanja u bilo kojim društvenim oblastima je alibi za zadržavanje vlastite pozicije. Među ostalim, bilo je riječi i o mogućnostima aktivnijeg promoviranja književnih djela ovdašnjih Hrvata. Razmišljao sam o toj temi i nakon završene književne večeri.
Što napraviti da bi se više čulo za nas? Prije svega, treba sustavno i dugotrajno raditi i ugledati se na druge koji uspješno lobiraju za svoju kulturu. Ako se knjiga postavi na visoko mjesto u našoj hrvatskoj zajednici, ona će naći i put do šireg kruga čitatelja.
Promovirati danas knjigu i kulturu nije ni lako ni jednostavno. Primjerice, doktorica komparativne književnosti Alida Bremer radi već dugi niz godina na promociji hrvatske kulture u Njemačkoj. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, ne tako davno, rekla je i sljedeće: »Zanimanje za nas u načelu nije veće od onog prema Slovačkoj, Albaniji, Estoniji ilBugarskoj, a na nama je da od ove polazne pozicije nešto napravimo«. Ali da spomenem dobre stvari. Ipak su za uže krugove njemačkih čitatelja poznate autorice Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, kao i autori Marko Pogačar, Delimir Rešicki, Zvonko Maković...
Pri ovoj priči, treba imati u vidu i društveni kontekst, koji nije isti kao prije dvadeset godina, a kamoli prije pedeset godina. Pogotovo za književnost koju pišu Hrvati u Vojvodini. Glede konteksta, važno je i sljedeće: Čemu intelektualci u postmoderno doba je naslov jedne od knjiga povjesničara i teoretičara književnosti Cvjetka Milanje. Zbog čega takav naslov i o čemu govori ta knjiga? Govori o tome da intelektualac nije potreban, jer postmoderna, jednom od svojih strana, a to je egalitarizam vrijednosti, odnosno dehijerarhizacija vrijednosne vertikale, isključuje i niječe bilo kakvu važnost intelektualca u postmoderno doba. se odnosi i na književnike. A sjetite se, primjerice, jednog Krleže, da tako kažem – držalo se do njegove riječi. Bilonekad...
Danas postoji i činjenica hiperprodukcije pisane riječi, ima tu svega i svačega, ali vrijeme odradi svoje, pa se sve nekako ‘skocka’ i ono što je u književnosti vrijedno, dobije priznanje i čitatelja i kritike. Iako sam zagovornik da je književnost stvar elitizma, uvijek imam u vidu i činjenicu važnosti popularne kulture. Odmah ću objasniti zbog čega. U oblasti glazbe The Beatles su bili u Engleskoj popularna kultura, a danas su dio kulturne baštine svjetskog značaja. Tako je i u oblasti književnos, primjerice, i s Raymondom Chandlerom.
Uzimajući u obzir spomenuto, pitanje je kako danas djelovati glede promocije književnosti ovdašnjih Hrvata u danim okolnostima? Pokušavajući doći do odgovora, sve sam više »obojen teškim bojama«, kako to pjeva Goran Bare u istoimenoj pjesmi. Pokušat ću jednostavno odgovoriti. Ne grabe se ljudi za knjigama ni ovdje, u Srbiji, pa tako ni u Hrvatskoj, dakle, ni za onom našom manjinskom. No, za nas je važna kulturna strategija i kulturna politika koje sadrže budućnosnuprojekciju, a naša kulturna politika mora biti rezultat sustava manjinske samouprave i na tom planu zajedničkog rada institucija.
Z. S.
