Moram priznati, posljednjih godina često mi u san dolaze bivši i sadašnji političari s raznih nivoa, od lokalnih do najviših. Zato se u utorak, 15. veljače, nisam čudio da mi je u snu došla jedna, nekada u AP Vojvodini visoko pozicionirana političarka i pitala me: »Kad ćete već završiti tu kazališnu zgradu?«. Odgovorih: »Najviši državni kao i lokalni političari završetak kazališta obećavaju za ovu godinu, ali ja u to sumnjam«. Ona se izgubila, a ja sam se probudio i još bunovan sam počeo razmišljati. Slušam vijesti i sjetih se, pa da, danas je Dan ustavnosti Srbije. Predsjednik republičke skupštine najavio je raspuštanje parlamenta u popodnevnim satima, a Dvostruki predsjednik će danas raspisati izbore za nove zastupnike. Vladajuća stranka je objavila i listu kandidata za zastupnike. No, mene je zaintrigiralo pitanje o kazalištu, možda zato što se sudbinom najstarijeg teatra u Srbiji već danima bavim, pa tako na primjer razmišljam kojom predstavom da se otvori nova zgrada?
Mali povratak u prošlost
Zgrada na čijem je timpanonu (pročelju) velikim slovima tada pisalo: »Szálloda Pest városához« (Hotel Pešta) otvorena je 1854. (2024. bit će 170. godišnjica). Ovaj naziv zgrade u svojoj monografiji István Iványi je ovako komentirao: »Ovaj natpis, na ukrašenoj fasadi zgrade, svojstveno označava samo gostionu, a ne zgradu koja nosi izuzetno veliki kulturni značaj« i nastavlja: »publika se radovala zgradi, kao djeca šlagu na torti (...) i kazalište i glumci su ovdje postali centar društvenog života (...) kazalište je postalo omiljena oaza ženama koje su poslije dnevne usamljenosti ovdje našle zabavu, dok su muškarci u obližnjoj gostioni neometano ispijali čaše, ali su često, iz znatiželje posjetili i poneku predstavu«. Najotmenije familije su bile zakupile na više godina jednu ložu, koju su ukrašavali po vlastitom ukusu, a ispijanje vina i šampanjca su nastavili i tijekom predstava, ali polako su se odvikivali od toga i »kazalište je postalo svojevrsni popravni dom za odvikavanje od loših navika« konstatira Iványi. Prva predstava bila je povijesna drama Dva Barcsaija (A két Barcsai) koju je napisao (barun) Miklós Jósika, uspješni romanopisac, koji je »u pisanju drama djelovao s manje uspjeha«, pisali su obazrivo tadašnji kritičari. Jósika je bio značajni sudionik u građanskoj revoluciji i nacionalnoj borbi 1848./49., pa je u vrijeme otvaranja kazališta bio u izgnanstvu, »što tada nije bila mala stvar, jer se Subotica s pravom može hvaliti, da je prva izgradila mađarsko kazalište u njemačkoj Bachovoj eri«, piše Ivanji vrlo diplomatski. Danas bismo rekli: bio je to revolucionarni čin za vrijeme, za Mađare zloglasne »Bachove ere« od 1851. do 1859., kada se provodila germanizacija s raskomadavanjem teritorija Ugarske kraljevine, ukidanjem županija i formiranjem novih upravnih teritorija, među njima i »Srpske Vojvodine i Tamiške banovine« u kojoj je službeni jezik također bio njemački. Tu je spadala i Subotica. Iz ovog razloga je bilo bitno da je predstava održana na mađarskom jeziku. Prva predstava na srpskom jeziku je održana 1862., godinu dana nakon formiranja Srpskog narodnog pozorišta (SNP) u Novom Sadu, koja tada nije ni imala stalnu salu za predstave a čiji rad je odobrio car Franjo Josip tek 1865. Znači, i u ovom slučaju su Subotičani na neki način prkosili Bečkom dvoru.
Vizija predstava u novoj zgradi
Novi subotički teatar je planiran s tri scene: jedna velika dvorana za govorne i muzičke predstave kao i za koncerte, jedna manja dvorana i kamerna scena. Govorilo se da će biti tri kazališne trupe: srpska, mađarska i hrvatska, no od hrvatske zasad ne postoji ni inicijalna grupa. Gledajući objavljene slike o radovima na zgradi, mogu pretpostaviti da će možda ove godine (npr. na Dan grada) biti gotova prva najveća i univerzalna dvorana. Kojom predstavom da se otvori? Dramom, operom ili koncertom? Iskreno, nisam pristalica predstave Ristićevog »multi-kulti tipa«. Pala mi je na um jedna, malo poznata, rijetko prikazana opera Ferenca Erkela, premijerno izvedena 1874. u Nacionalnom kazalištu (Nemzeti Színház), Brankovics Szerbia despotája (Branković, despot Srbije). Sadržaj nema blage veze s poviješću, opera je romantična (»mnogo pjesnička«, rekli su kritičari). Ukratko, radi se o zabranjenoj ljubavi Brankovićeve kćerke Mare i turskog velikog vezira Murata, kasnijeg sultana, kao i odnosa s Hunyadijevim sinom, ali Erkelova muzika je odlična (preslušao sam je), upotrijebio je melodije srpske, mađarske i turske. Zato bi se mogla izvesti u npr. koncertnoj varijanti s gostujućim pjevačima iz Novog Sada, Beograda, Segedina… Uostalom, jedna od prvo izvedenih predstava SNP-a 1861. bila je uz Prijatelje Laze Lazarevića i Muški metodi i ženske majstorije Lajosa Kövéra.
