Faljnis, čeljadi moja. Jevo, sidim u kujni, lagacko ložim u šporelj i kunjam kugod pile kad ima tekudi. Kad vam izdivanim kako sam prošo, i vi ćete se smijat kugod ova moja dva pajdaša. Niki dan kad je palo ono malo sniga ja rondzam i tražim lopatu za snig da odbacim od salaša do košare, šupe i okolo svinjaka i taman da ću je dovatit naslonjenu na stari čardak kad stanem na nike polak grabljice pokrivene snigom kugod da su se žmure sigrale, i dabome onaj drugi kraj me tako oćane nako sagnutog po livim oku da sam sve zvizde vidio. Njima dabome ništa ne fali, stare jedno četrdeset i kusur, sapište kugod novo. Ta šta divanim – i novo bi se odvalilo. Vi’te šta je srića, još i doljni kraj je jedna strana odvaljena, zato sam i i naslonio tamo prija jedno tri-četri godine. Sve se mislim da sad kad me ovakog modrog oka vide ova moja dvojca sav šor će znat, a ne sumnjam kaki će bit pripovidaka po Ivković šoru o tim. Nisam dobro ni završio s gustiranjem kad jevo nji na vrata. No, pak, što kazla moja nana Klara, svem će dugačkim izać kraj pa tako i divanima a i oko će proć. Oma me pitali šta sam nagazdovo a ja njim kazo da sam bio na demonštracijama. Joso veli da ne viruje, al kako blentavo pitanje taki i blentav odgovor. Neg, čeljadi moja, šta vi velite na ov novo vokšovanje? Mi ode po selu podobijali nike artije da iđemo na niko vokšovanje prija vokšovanja, ko da nas kanda pitaje jal oćemo ništa novo el nećemo. Koliko smo nas trojca razumili u ovim našim paorskim glavama da se tu štogod divani o sudovima, sudijama šta li je.. Veli Periša da su baš natrevili koga će oko suda pitat. Naš čovik ne voli ić na sud ni svidočit, a kamoli štogod birat. Doduše, moram se s njim i složit. Ni ja baš nisam zdravo ljubitelj sudakanja. Najviše volim da se sporno oma izgladi s čovikom, mani suda. Dida mi davno izdivanio onu pripovitku o onim sinu od prokatora što je tek završio pravne škule, pa očo na sud. Kad se vratio, ponosno će: »E, baćo, ko je bolji prokator: ti si dvadest godina vodio sporenje o onim panju oćel se morat vadit iz mrginja jal neće, a ja eto prvi put očo na sud pa rišio ljude nevolje, sud brez prava žaljenja rišio«. Baćo prokator gledi u njeg, pa gledi, sin ga pita šta već gledi a on će: »Ta, jeto, gledim i nikako da razumim koliko si blendav; ta ja sam na tim panju u mrginju iškolovo i tebe i sestru ti, a ti uzo pa ga se rišio. E, moj derane, ne radi se to tako. Sad moramo tražit drugu dvojcu što njim smeta panj u mrginju«. Nikad neću zaboravit tu didinu pripovitku i cio život se držim njegovog nauka. Neg, jeto i da se pofalim: sad nam dođu računi na vrime, a i pošta će nam i redovno proradit pa nećemo morat ić za makar čega u varoš jal Tavankut. Još kad bi proradila i ambulanta i još da ne budne ta koronaška već obična kaka je i bila pa ćemo bit skroz selo na svom mistu. Čeljadi moja, jeto da vam više ne duljim ja bi vas pozdravio, a jevo odu i ova dvojca. Ajd, zbogom.