12. veljače 1939. – Obzor piše da je Gradsko zastupstvo Subotice donijelo odluku da se u gradskom proračunu predvidi svota od 100.000 dinara za podizanje spomenika Ivanu Antunoviću.
13. veljače 1920. – Neven piše kako je subotičko školsko upraviteljstvo pozvalo mjesne učitelje na sjednicu u vezi s hrvatskim knjigama, koje su školski nadzornik Mijo Mandić i učitelj Matija Išpanović koncem 1918. nabavili u Zagrebu radi potreba hrvatskih učenika u Subotici. »I na toj sjednici učiniše ni manje ni više nego revidiraše hrvatske čitanke i svaku riječ ‚Hrvat’, ‚hrvatski’ itd. izbrišaše iz knjiga!«.

14. veljače 1940. – Hrvatski dnevnik piše da su u somborskim nacionalno mješovitim selima Čonoplji, Krnjaji i Doroslovu vojvođanski prvaci Hrvatske seljačke stranke Grgo Vuković, Ivan Nagy i Adam Schlachter održali političke skupove. Vuković je govorio o izbornim zakonima, naglasivši njihovu liberalnost. Nagy je pozvao Mađare, a Schlachter Nijemce neka podupru politiku HSS-a i njegovog predsjednika Vladka Mačeka.

15. veljače 1888. – Neven piše prigodom smrti Ivana Antunovića: »Pa kao što je uviek ponizno živio, takim se htio i posli smrti, pokazati. Po vlastitoj želji, položeno mu tilo u jednostavan drveni mrtački sanduk, te u siromaškoj raki uz svoju ljubljenu majku čeka uzkrsnuće mrtvih.« 

16. veljače 1930. – Dnevnik donosi članak Mije Mandića, koji se osvrće na jedan razgovor sa svojim mentorom biskupom Ivanom Antunovićem 1876.: »I rodbina i prijatelji biskupovi, višeput su molili i tražili od Antunovića, da je opća i živa želja, da bi udovoljio prošnji svojih vjernih i nadario ih svojom slikom. I ja sam mu to spomenuo i naglasio jednom prilikom (g. 1876), da bi mu se uspomena bolje i trajnije sačuvala među Bunjevcima, za koje je toliko radio i žrtvovao, ako bi se pružila mogućnost, da i mlađa pokoljenja vide i upoznaju časno lice svoga dobrotvora. A on mi odgovori: ‘Dragi moj Mandiću! Nije to za ozbiljnoga čovjeka. Naučite vi i slijedite ono, što se u mojih devet knjiga nalazi i budite vjerni i odani rodu svome i izmolite koji ‘Očenaš’ za moju dušu, da se spasi, pa ćete mi tako najbolje sačuvati moju uspomenu.’«

18. veljače 1926. – Neven piše da je 7. veljače u Đurđin došao »Kara Jovo« (Ivan Crnković), tražeći od mještana da ga izaberu za predsjednika kotarske organizacije Narodne radikalne stranke: »Tek što je počeo govoriti: ‘narode, ja kad sam bio narodni radikalski poslanik isposlovao sam da je kod mog salaša stanica, da sam povećao svoje gospodarstvo’, odmah je jedna grupa Radićevaca stala vikati ‘dolje seljački izdajica’. Na to se je ‘keveta’ pokunjen sa svojim milim drugom učiteljem (Milanom) Jorgovićem i Bodom Kovačevim zatvorio u ured šefa stanice i jedva dočekao voz da se povrati u Suboticu pa da ispriča svome prijatelju Marku Juriću, kako je bunjevačko srpstvo u Đurđinu pokopano, a sav je narod uz Hrvate i Hrvatsku Seljačku Radićevu stranku«.