Izbori na nekoliko nivoa još nisu ni raspisani, a predizborna kampanja već tutnji većom brzinom nego obećani brzi vlakovi. U korist vladajuće stranke čujemo hvalospjeve o izgrađenim suhozemnim prometnicama, auocestama i željeznicama, kao da prijašnje vođe nisu za to znali nego su baš ovi aktualni izmislili »rupu u cijevi« za osigurati razvoj. Oporba nema neke nove i svježe ideje, prigovara svemu i svačemu, najbitniji program im je »samo da ovaj ode« i da mi ponovo dođemo prije svega do državnog buđelara. Zato nije na odmet pogledati nekoliko stoljeća unazad. 
U 18. stoljeću rukovoditelji Bač-bodroške plemićke županije bili su protiv »oslobađanja« vojnih šančeva i njihovog »civiliziranja«, tj. davanja određenih feudalnih prava i zemlje njihovim žiteljima. To se jasno vidi iz prigovora upućenih dvorskom kraljevskom uredu poređanih u desetak točaka. Druga točka kaže: »mjesto koje želi biti slobodni kraljevski grad mora imati izvanredne zasluge (za kraljevinu i vladara-op. a.), ali već za zasluge iz doba vojne krajine Szent Marija je isuviše dovoljno nagrađena ogromnim posjedima i dosadašnjim privilegijima« u trećoj točki se kaže: »od ‘potrebe’ da bude sl. kr. grad; Szent Marija ništa nema: nema šume, nema vinskog brijega (ima samo bašte s vinovom lozom) nema plovnu rijeku; što znači ne može se razvijati zanatstvo i trgovina, ovdje zanati koji koriste drvo ne mogu opstati« potom konstatiraju: »tako u ovom gradu, kao u tijelu bez duše, mogu opstati samo građani-seljaci«; peta točka: »Već i sa sl. kr. gradovima Somborom i Novim Sadom županija je imala mnogo muke i nevolje, zato broj ovakvih gradova ne želimo umnožavati, jer to bi još više podijelilo županiju«: 7. točka: »ovdje nema zanata i trgovine i ne može ni biti, ali i nedjeljni sajmovi su besciljni, jer stanovnici susjednih mjesta zimi zbog loših putova više štete imaju nego koristi i zato radije ostaju kod kuće, a ljeti nemaju vremena jer rade na njivama«. Zatim, grad je siromašan, nema prihoda i neće moći isplatiti 240.000 forinti otkupa za oslobađanje od feudalnih obveza. Istine radi, grad je jedna bezimena bujična riječica dijelila na dva dijela, ona je izvirala iz Kelebijskog jezera i ulijevala se u samo jezero Palić, npr. takvu riječicu je imao i Sombor (Mostonga), ni on nije ležao pored plovne rijeke. 

Strategijska prednost grada

Suboticu u ono vrijeme možemo smatrati nekom vrstom oaze koja leži na visoravni gdje se sastaju pješčane površine međurječja Dunava i Tise, s lesnim (žuta zemlja) površinama Telečke visoravni. Na ovom sastavu nastalo je niz jezera, riječica i mlaka, koji su trgovcima, vojnim pohodima osigurali vodu za napajanje konja i vučne marve, za obnavljanje hrane životinjama i ljudima. Zato već u doba starih Rimljana kroz barbarsku zemlju (Sarmata) vodio je suhozemni put zapad-istok u Dačiju gdje su prodavani razni proizvodi, a odatle je voženo uglavnom zlato i srebro na zapad. U srednjem vijeku ovaj put se zvao »Kalicov put« po arapskim trgovcima zvanim Kalici. Također je bio važan suhozemni put sjever-jug, na najvišim točkama međurječja koji je vodio iz Budima prema Bizantu. Znači, grad je bio raskrižje u jednoj oazi glavnih putnih pravaca, to je ostao i do današnjih dana. Članovi Magistrata bili su svjesni nedostatka plovne rijeka ili kanala, zato su od projektanta i izvođača Velikog bačkog kanala Józsefa Kissa 1793. naručili projekt plovnog kanala Palić – Kanjiža, projekt je završen 1806. godine. Kanal bi počeo iz Palićkog jezera, vodio bi do Ludoškog jezera iz kojeg ističe riječica Kereš koja se kod Kanjiže ulijeva u Tisu. Za ovaj projekt grad je platio 6.000 zlatnika. Budući da Tisa leži 28 m niže od grada, da bi se moglo ploviti do rijeke bile su potrebne najmanje dvije brodske prevodnice koje bi spuštale ili dizale brodove. Problem je bila i opskrba kanala vodom, jer se u sušnim godinama Palić često potpuno isušio. Ovo je zapravo skoro neizvodljiva i veoma skupa zamisao. Glavni inženjer grada Wüstinger je početkom 1820-ih godina iz ovih razloga predložio da se odustane od ovog projekta.

Umjesto plovnog kanala »željezni put«

Subotičani su prvi put 1841. čuli i raspravljali o »željeznom putu«. Revolucionarni događaji su odgodili eventualnu gradnju, ali poslije revolucije 1855. pitanje željeznice se aktualizira, da bi 1863. šestočlano izaslanstvo od uglednih građana krenulo kod cara Franje Josipa »moliti za željezni put«, danas bismo rekli – lobirati. Željezničke tračnice su konačno stigle u grad iz pravca Sombora 1869., a sljedeće godine i iz Segedina (upravo se ona sada rekonstruira). Pruga Budimpešta – Zemun izgrađena je 1882./83. i tako je grad uključen u europski sustav željeznica i krenuo je ubrzanim koracima naprijed. Danas smo tamo gdje smo bili prije 150 godina, u iščekivanju »brzog željeznog puta«. Da ne zaboravim: izgrađen je zalivni kanal Palić – Tisa, samo se rijetko koristi za »osvježenje« palićke vode.