Ovdje na sjeveru Bačke od davnina se redovi salaša uz neki obično zemljani drum nazivaju »šor«. Samo porijeklo tog naziva se ne zna točno ali se zna da je svaki taj red salaša nosio ime po prezimenu većine vlasnika salaša koji su na njima živjeli i uglavnom su bili rodbinski povezani. Nastajali su nizom godina tako što bi se mladom članu obitelji stasalom za ženidbu poklanjala jedna parcela zemljišta i pomagalo mu se da sam sebi i svojoj tek osnovanoj obitelji napravi dom, to jest nikao bi novi salaš. Šorovi su nastajali u okolini Subotice u periodu od više stotina godina i činili su čitavu mrežu salaša uz gotovo sve drumove, a dolaskom željeznice u našu vojvođansku ravnicu ubrzano su nastajala salašarska naselja i uz samu prugu. Jedan od najvećih šorova je bio i Hrvatski Majur, jedino mjesto koje u imenu sadrži ime postojbine nas Hrvata Bunjevaca. Kad je točno nastalo ovo hrvatsko naselje nije poznato, ali je svoj procvat doživjelo upravo dolaskom željeznice i uspostavljanjem željezničkog prometa između Subotice i Crvenke, jer se nalazi na šestom kilometru od Subotice uz samu prugu. Veoma brzo Hrvatski Majur prerasta od grupice salaša u naselje sa željezničkom stanicom, utovarnom rampom i stanicom za otkup poljoprivrednih proizvoda. Gradi se škola i naseljavaju se zanatlije raznih profila tako da na Hrvatskom Majuru imamo kovače, postolara, pekara, sarača a također i par kavana za okrepu putnika a i radnika koji su opsluživali ovu postaju. Najveći procvat naselja Hrvatski Majur je bio u dvadesetom vijeku, od dvadesetih do osamdesetih godina, a zatim se, ukidanjem pruge Subotica – Crvenka i ne razumjevanjem političkih činbenika za potrebe stanovnika ovog mjesta – počinje gasiti. Zatvorena je i škola 1981., a stanovnici Hrvatskog Majura se raseljavaju i odlaze u obližnja mjesta ili u Suboticu zbog nedostatka tvrdog puta. A salaši ostaju pusti i polako nestaju. 
Sada u ovom našem jedinom naselju u Srbiji koje nosi hrvatsko ime živi još svega desetak kućanstava, a on stvarno oživi i podsjeti se na lijepu prošlost u prvoj nedjelji rujna kada je proštenje posvećeno u čast blaženog Marka Križevčana. Na taj dan se okupe gotovo svi živi žitelji Hrvatskog Majura, ali i njihovi nasljednici i tad naselje opet dobije novi sjaj, ali mnogo toga više nema. Od nedavna je postavljen tucanik od Male Bosne, čime je olakšan život kućanstava koja su ostala, ali je teško povjerovati da će se raseljeni mještani vratiti na svoja gospodasrtva. Previše je vrijemena prošlo, ljudi su se ponovo skućili u drugim mjestima.