Posljednji subotički fijakeri svoje putnike prevozili su početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka, a Subotičke novine pisale su 1972. godine o posljednja tri majstora urbane vožnje kočija s upregnutim konjem ili konjima. Bili su to Đura Saulić, Andrija Gencel i Stevan Zodi, a potonji je komentirao svoju istrajnost sljedećim riječima: »Ne želim iznevjeriti ona prošla vremena od 1943. godine naovamo kada nas je bilo pedeset i šest. E, zbog tih vremena i sjećanja na mladost  i dan danas stojim ispred ovog Željezničkog kolodvora i čekam mušterije«.
Upravo se u ovim iskrenim riječima krije životna filozofija brojnih fijakerista diljem svijeta koji su se odlučili svoj život vezati uz konje i kočije. Jer svijet uslužnih vozača kočija oduvijek je bio poseban i na neki svoj način romantično intrigantan. Još od vremena prvih fijakera (1662.) u pariškoj ulici Rue de Saint Fiacre gdje je bilo stajalište kočija za najam, a koje su Parižani po imenu ulice nazvali fijaker, ovo prijevozno sredstvo će stoljećima paradirati brojnim  gradovima Austro-Ugarske carevine. Ipak, upravo njen glavni grad Beč, u kome je izdana i prva službena licencija za fijaker (1693.), postat će glavni sinonim romantične, spore gradske vožnje koju pokreće jedna ili dvije konjske snage. I u ovim našim krajevima fijakeri su danju i noću lutali ulicama Zagreba, Zemuna, Sarajeva, Petrovaradina, Sombora i naše Subotice, do posljednjeg trenutka svoga odolijevanja modernijim tehnologijama gradskog prijevoza. Prema podatcima Subotičkog gradskog arhiva, 1921. godine je u najvećoj naseobini sjevera Bačke bilo 5 fijakerskih stajališta, a popis fijakerista iz 1927. godine bilježi 88 registriranih prijevoznika. Vremenom i tehnološkim napretkom, točnije pojavom automobila i taksi prijevoznika, broj fijakerista rapidno počinje opadati, pa ih samo dvije godine kasnije (1929.) ima 75, a 1932. još manje – 63. I brojke su se počele sve više smanjivati, da bi četiri desetljeća kasnije spale na gore spomenutu posljednju trojicu romantičara. 
Fijakera već odavno nema na subotičkim ulicama, ali još uvijek žive u sjećanjima naših starijih sugrađana koji su u svojim mlađim danima iskusili čari ugodne lagane vožnje gradskim ulicama. U ljetnoj sezoni hladeći se povjetarcem koji bi konjski hod proizvodio, a za vrijeme zimskog doba grijući se u toplim, često starim i izlizanim dekama koje su predstavljale neizostavni dekor svake kočije. Cijena prijevoza je bila tzv. odokativna, jer ju je određivao fijakerist na osnovu nekog svog osobnog vrjednovanja prijeđene relacije i dijela dana u kome se ona realizirala (noću je svakako prijevoz bio skuplji), ali uvijek je ostajalo i prostora za cjenkanje, odnosno bilateralni pregovor o konačnoj cijeni izvršene usluge. U biti, i fijakeristi i njihovi klijenti su bili fini ljudi i najčešće nije bilo nikakvih problema na ovoj relaciji, jer u fijaker nije sjedao baš svatko. Romantiku ovakvog prijevoza u svom rodnom Somboru opisao je Zvonko Bogdan, (koji je pak već desetljećima Subotičanin) nezaboravnim stihovima: »Fijaker stari ulicama luta i sobom nosi zaljubljeni par...«, a završava ih sjetom: »Fijaker stari sad više ne luta i ne čuje se onog vranca bat«. 
Fotografija koja je poslužila kao inspiracija za ovu kratku storiju o nekadašnjem glavnom gradskom prijevozu koji je vremenom postao sinonim za romantično snoviđenje prošlosti, datira iz vremena neposredno poslije Drugoga svjetskoga rata. Na njoj vidimo nekoliko fijakera parkiranih na stajalištu u neposrednoj blizini Gradske kuće i u njih su najčešće bila upregnuta dva bijelca (vranci su bili više korišteni za sprovode i tužnije povode). U to vrijeme je broj fijakera uveliko nadmašivao broj registriranih taksi vozila, ali već ubrzo je danak budućnosti uzeo svoje. Smanjenje opsega posla i želja za modernijim, bržim i praktičnijim urbanim prijevozom isprva su smanjili broj upregnutih konja (samo jedan), a postupno se i posao počeo trajno gasiti.
Ostaju sjećanja, stihovi pjesama, pa neka ostane i ova priča...  
D. P.