Moram priznati: volim ponovo pogledati neki stari film ili ponovo pročitati neki roman, a kao »obvezno štivo« u svezi Subotice. Često ponovo čitam monografiju Istvána Iványija o slobodnom kraljevskom gradu Subotica. Nedavno sam ponovo obnavljao ovo »gradivo« i otkrio jedan zanimljiv detalj: bečki ured ugarske kraljice Marije Terezije (tada je samo kraljevina Ugarska nju priznavala za kraljicu) 22. siječnja 1779. godine objavio je akt o proglašenju Subotice (tada Szent Marie) slobodnim kraljevskim gradom, a 19. veljače kraljica je »njenom urođenom blagonaklonošću naredila da se grad nazove Maria Theresiopolis«. Budući da smo trenutno u razdoblju između ova dva zaboravljena datuma, odlučio sam pisati o tome kako su subotički Dalmati isposlovali, bolje reći kupili u feudalnoj carevini ovaj najviši status »slobode«. Ovi događaji imaju izvjesne sličnosti s današnjim i možda budućim događanjima u našoj zemlji. U 18. stoljeću u okviru Habsburške monarhije, u kraljevini Ugarskoj Bač-bodroška županija, uglavnom današnja Bačka, bila je »najurbaniziranija« županija s tri slobodna grada: Novim Sadom, Somborom i Suboticom. Beogradskim mirom 1739. »vječite granice« između dva carstva, Habsburške i Otomanske, postale su rijeke Sava i Dunav (naravno, u povijesti nema vječnosti, pa je ova granica trajala do 1921.). Vojna granica je pomjerena južnije u Srijem i Banat, a počela je »civilizacija«, to jest umjesto vojne, uvođenje civilne građanske uprave u gradovima. Prvo je Novi Sad 1748. dobio najviši status pod trostrukim imenom: latinski Neo-plantae, mađarski Ujvideghi njemački Ney-satz (tako piše u aktu na latinskom tada službenom jeziku). Nismo mi izmislili višejezičnost. Iste godine i Sombor otkupljuje svoju »slobodu« i postaje sjedište novoformirane plemićke županije Bač-bodrog. Subotica je još prije 1743. godine otkupila status slobodnog komorskog grada za 23.901 forinti na šest godišnjih rata s kamatom od 6%, a uz ovaj staus dobila je i ogromne okolne pustare u posjed, teritorij današnje općine je nešto manji jer je (pustara) Zobnatica priključena Bačkoj Topoli a (pustara) Tompa je danas u Mađarskoj. 

Stalni sukobi sa županijom

Skoro od nastanka sa županijom su sukobi i rasprave bili stalni, uglavnom zbog davanja zaprega za prijevoz što je bila neka vrsta kmetske obveze prema županiji. Ta obveza nije ni bila laka zbog zemljanih putova, a nije ni bila bezopasna zbog drumskih razbojnika. Grad je prvi put tražio najviši privilegij da više ne ovisi o hirovima županijske vlasti 1764. preko lokalnih plemića. Za dobijanje privilegija ponudili su sumu od 8-10.000 forinti darova (mimo otkupnine) kao i besplatno davanje zaprega za prijevoz. Poručili su svom dvorskom »agentu«, stalnom predstavniku i nositelju poslova grada pri dvoru, »da pokuša privatno pridobiti naklonost dvorske gospode s malo pušena mesa i slane ribe«. Ovaj pokušaj je propao. Zbog sukoba oko goveda bez gazde, što je bilo »blago«, došlo je do suđenja jer je županija tužila grad. Tijekom suđenja došlo je do vrijeđanja od strane županije. Suboticu su nazvali »gradom sa seljačkim magistratom«, a prema čelnicima grada ponašali su se »kao prema predstavnicima posljednjeg sela«. Ovo je za tek stasale građane bila strašna uvreda i zato su 1775. odlučno krenuli u novu akciju.

Put do »konačne« slobode

Gradski senatori  Petar Josić i Mate Rudić kreću u Beč tražiti pristalice za svoje težnje za »konačno oslobođenje«. Dvorjanin, kraljevski savjetnik baron Redl, obećao im je da će preko jedne dvorske dame isposlovati audijenciju kod kraljice, savjetovao im je da referentu Majláthu daju 150 zlatnika, jer nije svejedno kako će napisati molbu carskom uredu, odnosno kraljici na njemačkom jeziku. Drugom utjecajnom dvorjaninu Festetichu, budući da on ne prima novac, treba ponuditi 20 rasnih kobila i jednog pastuha za njegovu ergelu koju je upravo formirao. Poslije još malo darovanja novca 22. travnja 1777. godine kraljica je primila na kratku audijenciju senatora Josića. Kraljica je obećala da se »neće protiviti oslobođenju grada kada predmet stigne do nje«. Sljedeće 1778. godine gradski kapetan Ivan Sučić i glavni bilježnik Ante Parčetić odlaze u Požun (Bratislava) ponuditi kraljici još »darova« – 100 opremljenih konja i 5.000 zlatnika za troškove rata u Bavarskoj. Kraljica je dar blagonaklono prihvatila, a deputati poručuju: »Na dobrom smo putu da naša stvar uspije, samo da imamo dovoljno novaca, jer tu svatko traži novac«. Za otkup feudalnih privilegija grad je platio 266.666 forinti i 40 krajcara, na 6 godina s kamatom od 6%. Poslije »birokratske revolucije« ponovno smo se »borili« da dobijemo ograničeni status grada i zasad nije jasan troškovnik.