Fotografija je snimljena u Sonti. Na njoj su nama s lijeve na desnu stranu Marica Petković, Čalakova (1926. – 2009.), njen rođak Stipan Đurkov, Andrišov (1923. – 1943.) i Stipanova sestra Kata Đurkov, Andrišova (1926. – 1976.).
Djevojke i momak su odjeveni u svečana, šokačka ruha. Očevi i majke su jedva dočekali da izrastu u momke i djevojke, jer je to značilo jedna motika više, tj. velika pomoć u obitelji. Dičili su se svojim prvijencima. Marica je bila prvo dijete u obitelji Čalakovi, a Stipan prvijenac u obitelji Andrišovi, a odmah ga je slijedila mlađa sestra Kata. Svi troje su bili poljodjelci, tj. nadničari, jer ono što su roditelji imali zemlje nije bilo dovoljno za opstanak te su i roditelji i djeca tražili posla kod imućnijih obitelji, ne samo u Sonti već i izvan nje.
Ovo troje mladih su bili nerazdvojni, kako na njivi tako i u sokaku i obitelji. Stanovali su u istoj ulici udaljeni jedni od drugih nekoliko kuća. Kao djeca zajedno su išli u školu, zajedno se igrali, a kao odrasli zajedno momkovali i djevojčili. Svi su znali lijepo pjevati, a Stipan je kao što vidimo svirao harmoniku. Njegov mlađi brat Iva je svirao samicu. U to bi se našao netko s frulom ili usnom harmonikom i »banda« je bila spremna za zabavu na ćošu, blagdanima, subotama, nedjeljama i zimskim večerima.
Stipan se rano oženio, a Marica i Kata mu se također »nisu dale«. I one su se mlade udale. 
Stipan je 1942. godine dobio kći Mandu. Neizmjernu radost je uskoro prekinuo vojni poziv. Drugi svjetski rat je bio u jeku, a u jesen 1943. njegova mlada supruga je dobila obavijest da je poginuo. Ostala je bez doma i ikakve imovine s jednogodišnjom kćeri i još nerođenom kćeri Maricom, koja se rodila ubrzo nakon očeve pogibije. Već u djetinjstvu obje Stipine kćeri su postale nezamjenjive pjevačice u crkvenom zboru, pa do svoje starosti. Život mladića s fotografije je prerano utihnuo kao i zvuci njegove harmonike. Život nastavlja svoj hod bez obzira na tragedije ili bilo što drugo. Ima svoju »misiju« koja je nama ljudima nedokučiva.
Marica s fotografije je zasnovala obitelj, rodila dvije kćeri i ostala udovica s dvadeset pet godina. Starija kći je imala nepune četiri godine, a mlađa tek nekoliko mjeseci. Otac im je umro od srčne kapi. Dani teži jedan od drugog su se nizali u borbi za »kako ću i šta ću sutra dat dice jist?«. Nakon desetak godina Marica se ponovo udala. U drugom braku je rodila dvoje muške djece. Življenje je postalo lakše samo onoliko koliko ga je dijelila s novim bračnim drugom.
Stipanova sestra Kata je također ubrzo osnovala obitelj. 1944. je rodila sina, a već sljedeće je dobila obavijest da je njezin suprug »Matin Ivan, Čuvrk, star 25 godina učesnik NOR-a od 1944. poginuo 17. januara 1945. TUMAŠICA«. Kata je postala samohrana majka, kao i mnoštvo drugih žena toga vremena, odgajajući jedinog sina. Uz pomoć mnogobrojne rodbine sagradila je kuću nabijaču i nastavila raditi i živjeti. U svojim tridesetim godinama se razboljela od zloćudne bolesti. Dio po dio torza je bio uklanjan, pa tako osamnaest puta. Vjerovala je u Boga i liječnike bespogovorno slijedeći njihove savjete. Osobno mi je ostala u sjećanju kao vrlo sposobna i trezvena žena prihvatajući život onakvog kakav je nadolazio.
Pristignu ljudima huda vremena, pa se odomaće, zadrže desetljećima nekada i cijela stoljeća, a ljudi ih žive do svoga konca i ne žele se prisjećati da je moglo biti i drugačije i bolje.
Ruža Silađev