Početak petnaestoga poglavlja Prve poslanice Korinćanima (1Kor 15,1-11), koji čitamo pete nedjelje kroz godinu, vraća nas u vrijeme Pavlovih propovijedanja. Iz ovih redaka možemo nazrijeti prilike u kršćanskoj zajednici Korinta, ali i Pavlov položaj među apostolima. Ipak, ono što je najvažnije su njegove pouke zajednici. Iako se u Korintu živjelo daleko drugačije nego danas, iako su ljudi razmišljali različito od ljudi trećeg milenija, iako ni blizu nije isto tek čuti za Krista i roditi se kao kršćanin, ipak aktualnost Pavlove poruke ne blijedi do danas.
Vjera se hrani Evanđeljem
Na samom početku Pavao poručuje Korinćanima: »Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste« (1Kor 11-2). Pavao prije svega želi one koji su primili navještaj podsjetiti na ono što su primili. Evanđelje nije samo informacija, ono je Radosna vijest po kojoj se spasavamo, stoga mu tako treba i pristupiti. Mi često evanđelje degradiramo na razinu neke priče. Poznajemo ga, znamo ga i citirati u određenim trenucima, ali zaboravljamo njegovu bit. Njega nije dovoljno poznavati, njega treba živjeti. Ono što nam je naviješteno treba držati, kako kaže Pavao, u suprotnom uzaludno nam je naviješteno. Neki od nas odrastaju u vjeri svoje obitelji, pa olako shvaćaju Evanđelje. Drugi opet dožive prevelik zanos u susretu s navještajem, koji brzo splasne i ne donese roda. A u Evanđelju treba stajati, iz njega hraniti svoju vjeru, iz njega promatrati život i sve što se oko nas zbiva. Ako u Evanđelju ne stojimo, onda, po Pavlovim riječima, uzalud povjerovasmo.
Za mnoge od nas vjera je dio tradicije, snažno utkana u folklor našega naroda. Ona je prisutna, ali na jedan isprazan način. Krist želi da se prenemo iz tradicionalizma i da Evanđelje prihvatimo oduševljenjem prvih kršćana. Jer, vjera se ne podrazumijeva, ona se živi u snažnoj povezanosti s Bogom. Ona se hrani Evanđeljem, a njena postojanost očituje onom ljubavlju o kojoj je Pavao govorio prošle nedjelje (usp. 1Kor 12-31-13, 13).
Milost Božja
Pavao se u ovome odlomku prisjeća i svojega života prije obraćenja. Znamo da je on bio jedan od najvećih progonitelja kršćana. Zbog toga se nakon obraćenja morao dokazati Dvanaestorici kako bi zadobio njihovo povjerenje. Iako je teško prihvaćan među kršćanima zbog svoje ranije službe, te je zbog toga često bio u nezavidnom položaju, ipak se Bog njime poslužio da pokaže svoju svemoć i veličinu te je od najvećeg progonitelja napravio najvećeg navjestitelja Radosne vijesti. Pavao je svjestan svega toga, svjestan je svoga položaja, ali i Božje milosti koja mu je dana: »Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom« (1Kor 15, 10). Pavao zna koliko je mnogo onih koji su doživjeli obraćenje na njegov navještaj, ali također zna da to nije njegovom zaslugom već zaslugom milosti Božje. On je svjestan truda koji je uložio u širenje Božje riječi, ali također zna da to ništa ne bi vrijedilo da milost Božja nije bila s njime. Milost Božja djeluje na različite načine i koristi se nama kako bi dotaknula neke ljude. Stoga trebamo razmišljati poput Pavla, zatvoriti put oholosti i znati da smo, ako smo vjerni Evanđelju, sredstva kojima se Bog koristi da dođe do ljudi, te da to nije naša zasluga nego Bog djeluje a mi samo surađujemo.
