Prije 25. godina papa Ivan Pavao II. ustanovio je Dan posvećenog života koji se obilježava kao dan osoba koje su svoj život posvetile Bogu. Na blagdan Svijećnice, 2. veljače, na poseban način Bogu zahvaljuju na svome pozivu redovnici, redovnice, svećenici, a ovoj zahvali mogu se pridružiti i laici. 
Bio je to povod za posjet samostanu sestara dominikanki u Subotici u kojem danas djeluju četiri, kako bi u narodu rekli »bile časne«. Njih četiri jedine su dominikanke na teritoriju cijele Vojvodine. U samostanu su sada s. Brigita Stantić, s. Nada Gabrić, s. Tereza Mačković i s. Nada Ivanković, s kojom smo razgovarali o životu u samostanu. 
»Posvećeni život je, rekla bih, jedan poseban način života. Mogu ga voditi i obitelji, laici, ali posvećen život u samostanu nudi veću mogućnost posvetiti se Bogu, molitvi. U samostanu imamo svoj raspored i red koji nas jednostavno vodi k Bogu. Ako ćemo mi to slijediti i biti savjesni u svom zvanju, lako ćemo do Boga. Uvijek kažem: u obitelji su čovjek i žena. Jedna strana oslabi i dolaze poteškoće i problemi, a kod nas tog nema. Mogu samo ja oslabiti i reći ne, ali meni Gospodin nikada neće reći ne. Tu mi imamo prednost živjeti duhovni život. Mislim da često ni mi sestre nismo toga svjesne, da nam je lakše nego obiteljima ili pojedincima. I u mladosti nam je lakše, ali i kada dođemo u starost, jer živimo u zajednici i uvijek će netko brinuti za nas«, priča s. Nada s oduševljenjem o svom pozivu. 
Broj redovnika i redovnica u svijetu varira, neki podaci pokazuju kako broj redovnika raste, dok broj redovnica opada. Trend opadanja duhovnih zvanja je prisutan i u našem okruženju, ali ne i u cijelom svijetu. 
»Nekada je život bio drugačiji, ali istina ovdje nema puno zvanja, dok primjerice u Japanu ima. Statistika pokazuje da na jednom mjestu slabe zvanja, a na drugom da broj jača, samo to često nije vidljivo našem oku. Crkva ne ide na manje, ali istina je da se danas mladi teško odlučuju na ovaj poziv«, pojašnjava s. Nada, te i navodi moguće razloge: »Danas djeca u obitelji imaju sve što pomisle, i sada se oni u samostanu trebaju priviknuti pravilima, odreći se čega... To nije lako, ali onaj tko ima poziv to će uz Božju pomoć uspjeti. Danas mi se čini da ima više mladih i obitelji koji su stvarno posvećeni Gospodinu, te iako u braku žive posvećenim životom. Možda će iz tih obitelji izniknuti neka buduća duhovna zvanja. Za mene nije važno da su to samo redovnice ili svećenici, važno je da bude Crkva sveta. Crkva je zajednički hod sviju nas, i svećenika i redovnika, redovnica, obitelj, djeca, staraca, bolesnika... Svi skupa činimo Crkvu, ne samo osobe posvećene Bogu«.
Danas na teritoriju Subotice i okolice postoji samostan sestara dominikanki, sestre Naše Gospe Zagrebačka i Bačka provincija i samostan sestara Kćeri milosrđa, a svaki red ima svoja pravila, koja iako se razlikuju su vrlo slična, a sve ih veže posvećeni život i molitva. 
Sestre dominikanke u Subotici u župi sv. Jurja djeluju od 1947. godine, a svojevremeno je samostan bio i u Tavankutu (od 1958. do 2014. godine) u župi Presvetog Srca Isusova. Danas su i sestre iz Tavankuta u ovome samostanu i od njih četiri, tri su već starice. Uz djelovanje u župi, koje nikada nije izostalo, sestre su se jedno vrijeme posvetile i brizi o staricama. 
»Ovdje je cijeli gornji kat samostana bio starački dom i sestre su dvorile starice, ali kako su sestre starije sada njih treba dvoriti. Sada smo se zbog manjeg broja i nemogućnosti brige o većem broju starica ponovno posvetile više sakristiji, župi, vjeronauku, iako postoji interesiranje za brigu o starima. Tu smo na pomoć župniku i oko kuhanja, ali i brige o crkvi, župi«, kaže s. Nada.  
Sestre se financiraju iz osobnih sredstava, iz mirovina i primanja koje dobiju za jednu staricu koju imaju. Ono što je još otežavajuća situacija, a koja je manje vidljiva, jest da kada i dođe neka sestra iz Hrvatske, koja je strani državljanin, uglavnom ima problema s papirima: nostrifikacijom diplome i rješavanju svih dokumenata, zdravstvenog osiguranja... Tu se možda i krije odgovor zašto se u ovu kuću ne pošalju neke mlađe sestre. Potom se nameće i pitanje njihovog uposlenja koje bi ovdje sigurno bilo otežano za razliku od Hrvatske gdje časnih sestara ima i u zdravstvu, školama, vrtićima...
Dotaknuli smo se i pitanja tko i kada može ući u samostan, te nam je s. Nada pojasnila: 
»Kada netko osjeti zvanje, može ući u samostan kao pripravnica. Uglavnom je to danas nakon srednje škole, a nerijetko bude i nakon fakulteta. Nekada su sestre i ranije dolazile u samostan. Nakon pripravništva, dolazi novicijat koji traje dvije godine. Za to vrijeme kandidatkinja ima mogućnost vidjeti je li ovaj poziv za nju, ali isto tako i zajednica gleda. Nakon toga su privremeni zavjeti i to može biti šest godina, s time da se svake godine daju zavjeti – privremeni. To je kao priprema i kandidatkinja može otići ako uvidi da to nije za nju. To je nešto poput zaruka. Po potrebi se može produljiti na devet godina, a nakon toga se mora odlučiti ostaje li u samostanu ili ne. Tada su vječni zavjeti i onda je to odluka za cijeli život.« 
Sestra Nada je tijekom razgovora nekoliko puta posvjedočila kako je Božja providnost svakodnevno prisutna i u malim stvarima, a ono što je istaknula kao posebnost jest molitva zahvaljivanja i blagoslova, te je poručila: 
»To je najplodnija molitva, samo blagoslivljaj u životu i Bog će blagosloviti tebe i tvoje bližnje.«
Ž. V.