Hrvatska muška rukometna reprezentacija, kolo prije kraja natjecanja u skupini A izgubila je i teoretske šanse za plasman u polufinale Europskog prvenstva koje se održava u zajedničkom domaćinstvu Mađarske i Slovačke. Dapače, kako stvari stoje (tekst je pisan prije završetka igara u skupini) i treće mjesto je ostalo nedohvatljivo, a samim tim i mogućnost osvajanja mjesta koje vodi izravnom plasmanu na sljedeće Svjetsko prvenstvo. I time je, na prvu loptu, sve rečeno. Ali nije...
»Korona« prvenstvo
Činjenica je kako su izabranici novoga izbornika Hrvoja Horvata šansu za visok plasman prokockali katastrofalnim nastupom u susretu protiv Crne Gore (26:32), a poraz protiv svjetskog prvaka Danske (25:27) bio je ipak očekivan. Ali, nakon svega dogođenog u Budimpešti donio je i nešto neočekivano: nadu i čvrstu vjeru kako se na ovom nesvakidašnjem i zasigurno najčudnijem Europskom summitu najboljih reprezentacija ipak dogodilo nešto dobro za hrvatski rukomet. Jer upravo tijesni poraz od glavnog favorita za zlato i dobra igra u većem dijelu susreta protiv Francuske u prvom krugu pokazali su i dokazali kako je Hrvatska i dalje plodna velikim talentima u svom rijetko trofejnom sportu. A da nije nesretne korone, brojnih pozitivnih igrača i desetkovanog igračkog resursa kauboji bi zasigurno figurirali kao objektivni kandidati za mjesto u borbi za medalje. No, krenimo redom...
Već sami startni širi izbor reprezentativnih kandidata za koje se odlučio izbornik Horvat unio je odmah puno nedoumica i oprečne stavove struke, medija i javnosti. Odrekao se nekoliko »senatora«, a na njihova mjesto je upisao imena do ovoga prvenstva širem krugu ljubitelja rukometa posve nepoznatih mladih igrača (Lučin, Gadža, Glavaš, Načinović, Srna, Maraš i dr.). Kako se prvenstvo zahuktavalo, a korona razbuktavala, početni izbor je na silu doživio brojne korekcije i na koncu je Cveba (nadimak izbornika Horvata) bio primoran pozvati i nekoliko »senatora« pod reprezentativnu zastavu. Ali, teret igre u svim dosadašnjim susretima iznijele su upravo mlade snage i ti golobradi momci više nisu anonimusi. Rukometni svijet danas itekako dobro zna za Tina Lučina (igrač susreta protiv Islanda, op. a.), ali i za Gadžu (strijelac pobjedničkog pogotka protiv Islanda), Načinovića i ostale već spomenute novake. I tu stižemo do najljepšeg dijela ovoga rezultatski sumornog natjecanja.
Pobjeda za budućnost
Najveće iznenađenje dosadašnjeg dijela Europskog prvenstva zasigurno je spektakularna pobjeda koronom desetkovanog Islanda protiv favorizirane Francuske (29:21). Ovim trijumfom reprezentativci malene otočke državice istaknuli su svoju kandidaturu za plasman u polufinale i za ovu potvrdu trebala im je rutinska pobjeda protiv rezultatski uzdrmane i posljednjeplasirane Hrvatske. I možda bi i bilo tako, osobito nakon slabije igre u prvom poluvremenu u kome su Islanđani imali i pet pogodaka prednosti, da nije konačno proradio poznati hrvatski sportski inat. Momčad crvenih kockica je odigrala svoje najbolje poluvrijeme na šampionatu Europe, posve preokrenula rezultat i u jednom trenutku i sama imala pet pogodaka prednosti. Uslijedio je mali pad koncentracije i Islanđani su se vratili u susret i čak poveli golom prednosti. No, tada je uslijedio finiš dostojan jedne od najtrofejnijih reprezentacija u posljednja tri desetljeća suvremenog rukometa. Dva gola za veliku pobjedu (23:22) koja nema toliko rezultatskog značaja u odlučivanju konačnog poretka u borbi za odličja, ali dva gola koja su sjeme budućeg šampionskog stabla na kojemu već imamo nekoliko novih, sazrelih plodova. Bez obzira na objektivnu odgovornost jer je, nažalost, nastavljen negativni niz natjecanja bez odličja (posljednje je bilo na EP-u 2020.) i neosiguran izravni plasman na sljedće Svjetsko prvenstvo (2023.), ovaj rukometni Europeo je donio i mnogo toga dobroga za budućnost hrvatskog rukometa. Izvršeno je potrebno pomlađivanje reprezentativnog kadra, afrimirano je nekoliko imena o kojima će se zasigurno još mnogo toga dobroga čuti i konačno, pobjeda protiv Islanda je pokazala kako nisu potonule sve lađe i da budućnost hrvatskog rukometa nije upitna.
Domagoj Duvnjak
Izostanak najboljeg hrvatskog rukometaša i kapetana reprezentacije Domagoja Duvnjaka uvelike je pridonijela rezultatskom raspletu hrvatskog nastupa u Mađarskoj. Ne treba biti previše upućen u rukomet pa reći što bi za ovu mladu, tranzicijsku momčad značio jedan od najboljih rukometaša današnjice. Jer Duvnjak bi bio pojačanje za svaku reprezentaciju. Ali, što da se radi. Život mora ići dalje. Neovisno o rezultatu u posljednjem susretu protiv najugodnijeg iznenađenja ovoga prvenstva Nizozemske, treba se uzdignute glave vratiti doma. Istrpjeti opravdane kritike, dobro proanalizirati sve odigrane susrete i izvući pouke za budućnost. Jer Hrvatska je domaćin Svjetskog prvenstva 2025. godine, a prije toga je i Olimpijada u Parizu 2024. A kiksevi se ne bi smjeli više događati...
D. P.
