Utrka je već počela, a da nitko još nije dao znak za start. No, kada su ovakve utrke u pitanju, nije ništa neobično sa startne crte krenuti i prije zvuka pištaljke; nije ništa neobično da neki utrku i ne prestaju trčati, samo se vrte iz jednog kruga u drugi. Neki usput (za svaki slučaj) promijene oznojane dresove. Neki, onako usput, nekome polome nogu, kako bi gužva na trkaćoj stazi bila što manja, jer nikad se ne zna tko može iznenaditi i ugroziti pobjednički korak u ciju. I jeste da je maratonska i iscrpljujuća  (naročito za nas promatrače); nije ovo neka utrka u kojoj se bitka bije za što bolji rezultat u cilju, već utrka u kojoj se umjesto za što bolje prolazno vrijeme trči za što veći komad vlasti.
Naravno, o predstojećim izborima je riječ. Službeno još nisu raspisani, a već je komešanje na startu. I u prvi plan došlo je pitanje tko će trčati utrku, u čijem dresu i za koga. U nekom petom planu su programi, jasni ciljevi i ono najvažnije: kako će se ta lista lijepih želja, kada se obriše znoj s lica i umine ushićenje vatrenih navijača, i ostvariti. 
Vatreni navijači već se javljaju i prije same utrke, čisto da se na vrijeme zna tko je za koga i uz koga, za ono vrijeme poslije.
Kada je riječ o manjinama u Srbiji, očekivano Savez vojvođanskih Mađara na predsjedničkoj utrci bodrit će Aleksandra Vučića. Razlozi za to su, kako kaže lider ove stranke, »započeti zajednički poslovi dogovoreni prije pet godina, koji još nisu privedeni kraju«. Ne treba puno mudrosti pa zaključiti kako »privođenje započetih poslova kraju« znači i onu drugu potporu, iliti sudjelovanje u zajedničkoj vlasti. Što bi rekli: nastavak politike kontinuiteta.
Druge manjinske stranke za sada šute. Ili još vagaju, ili su  toliko male i bez utjecaja da se za njihov navijački glas ili možda zajedničku utrku nitko i ne otima? Ni vlast ni oni koji se bore za vlast. 
Možda ipak jasnije bude nakon što se i službeno označi start za utrku koja je već u tijeku. A skoro će i to. Strpite se nekoliko tjedana. 
Z. V.