Gradonačelnik Stevan Bakić zadovoljan je rezultatom referenduma u Subotici, a predsjednik Skupštine grada Bálint Pásztor to može biti. Prvi je to javno objelodanio informacijom iz svog kabineta u ponedjeljak (nakon što je bio poznat rezultat), a drugi iz studija RTV-a Pannon svojim pozivom vojvođanskim Mađarima prošloga četvrtka da izađu na referendum i zaokruže »da«. Ono što je obojici zajedničko je da su – jedan prije, a drugi poslije – svoje funkcije za trenutak zamijenili stranačkim: Pásztor pozivom sunarodnjacima, a Bakić posebnom zahvalom Subotičanima koji su zaokružili »da«, veličajući lik i djelo predsjednika Srbije (ali i stranke mu) Aleksandra Vučića i likujući nad »porazom« političkih skupina koje su »pokušale izazvati sumnju u prirodu predloženih promjena«. Drugim riječima, i Pásztor mlađi i Bakić su, govoreći o referendumu, nastupili kao stranački agitpropovci, zanemarujući činjenicu da funkcije koje obavljaju podrazumijevaju zastupanje interesa svih sugrađana, a ne (samo) onih koji su glasali po njihovoj volji.
Čime su to konkretno zadovoljni gradonačelnik i predsjednik Skupštine grada? Zadovoljni su izlaznošću od 25% građana upisanih u birački popis, od kojih je 58% podržalo predložene ustavne promjene u području sudstva. Jedan je zadovoljan što se većina izašlih izjasnila pozitivno, a drugi što se među njima nalaze i Mađari.
Kako, međutim, svaka priča ima i drugu stranu – o kojoj ni jedan ni drugi za sada nisu ništa rekli – pokušajmo je ovdje osvijetliti u kratkim crtama. Stevan Bakić i Bálint Pásztor razloge za svoje zadovoljstvo imaju prije svega u činjenici da ovoga puta uspjeh referenduma nije ovisio o izlaznosti građana, odnosno da nije – kao u slučaju promjene Ustava 2006. – bilo potrebno da na glasanje izađe »50% + 1« građanin s pravom glasa. U tako postavljenim pravilima u teoriji je bilo dovoljno da izađe jedan građanin, ne samo u Subotici nego i u cijeloj Srbiji, pa da referendum »uspije«, neovisno o odgovoru na postavljeno pitanje. U praksi je to, kao što se moglo vidjeti, izgledalo tako da je 58,4% posto Subotičana izašlih na referendum podržalo ustavne promjene, što u apsolutnim brojkama, temeljenim na ukupnom broju građana s pravom glasa na teritoriju Grada, ne iznosi niti 15%!
Pravi odgovor, o čemu obojica nisu rekli niti riječi, krije se u upravo u onoj ogromnoj većini građana koji su u nedjelju imali preča posla od izlaska na biračka mjesta i mozganja o temi o kojoj većina ionako malo zna, a takvih je 75%, odnosno tri četvrtine ljudi! Tko je tu zakazao i što je nedostajalo da se građani motiviraju pa da izađu na referendum? Pitanje je to kojim se, iza zatvorenih vrata gradskih a još i više stranačkih kabineta, vjerojatno bave ne samo Bakić i Pásztor nego i dobar dio vladajućeg aparata, ne samo na lokalnoj nego i na državnoj razini.
U prilog tome govori i podatak – koji je objavio čak i jedan opskurni novinoid, poznat po svakodnevnoj proizvodnji velike količine lažnih vijesti, nerijetko natopljenih teško snošljivom količinom mržnje – da je i sam predsjednik države napustio stranačke prostorije (čiji je također predsjednik), nezadovoljan niskom izlaznošću građana u nedjelju. Ili je razlog bijesa možda druge naravi? Recimo u podatku da su u tri najveća grada u Srbiji (Beograd, Novi Sad i Niš) građani u većini zaokružili »ne«. Ili, pak, u tome da je referendum neslužbeno prozvan »testom uoči travanjskih izbora«, a rezultat ni u jednom slučaju nije ohrabrujuć za nositelje vlasti, jer se niska izlaznost građana (30% na razini države) povezuje s bojkotom i njihovim oporbenim stavom spram onoga što čini vlast, a poraz u Beogradu, Novom Sadu i Nišu kao nagovještaj onoga što bi se i u ostalim sredinama moglo dogoditi 3. travnja.
Znaju, naravno, sve ovo i Bakić i Pásztor i nije potrebno pretjerano im zamjeriti na osjećaju zadovoljstva koji javno nastoje podijeliti sa svojim istomišljenicima. Ne treba im odveć zamjeriti niti na tome što se na javnim funkcijama povremeno pojavljuju u svojstvu stranačkih navijača, jer upravo tamo imaju i najviše problema. U tom smislu njihove riječi o referendumu mogu se shvatiti i kao neka vrsta motivacijskog govora za ono što slijedi za nešto malo više od dva mjeseca, a Levensteinova definicija statistike može im poslužiti kao sjajno pokriće, jer se iza sugestivnog otkrivanja krije ono što je vitalno – nepoznata većina.
Z. R.