Na spomendan Nevine dječice – 28. prosinca Crkva se spominje događaja iz Novoga zavjeta u kojem je judejski kralj Herod naredio pokolj nevine muške dječice u Betlehemu, misleći da će se time rješiti i Krista za kojega su mu mudarci rekli da će biti novi Kralj. Za taj spomendan također je bio vezan jedan stari običaj koji se u Petrovaradinu održao i neko vrijeme nakon Drugoga svjetskoga rata. Riječ je o tzv. šibarima. Tradicija je to prema kojoj dečki starosti od 17 do 20 godina (koji još nisu bili u vojsci), organizirano u grupama nose spletene vrbove šibe, obično po tri, okićene šarenim vrpcama, a po mogućnosti i cvijećem, zbog čega se i zovu šibari. Idu noću od kuće do kuće u kojima ima djevojaka, pjevajući neku poznatiju božićnu popijevku, poput Narodi nam se, ali s posebnim napjevom koji se razlikuje od onog u crkvi i naziva se »šibarski«.
Šibari u kuće ulaze i šibama simbolično udaraju djevojke s nekoliko zamaha. Šibe su dečki sami pravili od pruća koje raste u šumi ili bi im od savitljivih vitina napravio domaći korpar. Bili su to korbači dužine malo više od metra na čijem bi kraju bio zavezan konopac oko 20 cm, a iza njega tzv. švigar (vršni dio korbača, ispleten od biljke rafija) koji prilikom snažnog zamahivanja šibe u zraku stvara zvuk pucnja.
Osim šibe za šibanje djevojaka, svaki je sudionik ovoga običaja imao preko ramena obješeni ispleteni korbač od nekoliko (3-4 vitine) šiba okićen cvijećem koji je služio kao ukras.   
Nakon pripreme rekvizita (šiba), grupa mladića krenula bi navečer oko devet sati predviđenim planom obilaska ulica i kuća u kojima ima djevojaka. Mladići i djevojke, kako to biva u jednoj sredini kakav je Petrovaradin, znali su se međusobno, a i djevojke su očekivale ili se nadale posjetu šibara te večeri ili noći. Često bi išli s harmonikom ili tamburaškim instrumentima, te bi u dvorištu (nakon što jedan od šibara preskoči kapiju i otvori ostalima, jer bi bila zaključana) pred vratima zapjevali jednu božićnu pjesmu. Potom bi, sve dok djevojka ne ustane i otvori im vrata, nastavili s pjevanjem i drugih poznatijih popijevaka (dalmatinskih i dr.). Kada bi djevojka otvorila vrata, dečki bi je pozdravili s »Hvaljen Isus« ili »Dobra večer«, na što bi ona uzvratila pozdravom. Pozvala bi ih unutra u kujnu (kuhinju) ili drugu primaću prostoriju gdje bi se šibari na stojećki okupili oko stola te posluženi rakijom i vinom nazdravili domaćici i jedni drugima, zadržavajući se malo u razgovoru. Prilikom ulaska u kuću svaki bi šibar (osim svirača, najvjerojatnije) svojom šibom simbolično udario jedanput ili dvaput djevojku po zadnjici, na što bi poneka djevojka znala uzviknuti: »Jao! Nemojte jako!«. Nakon zadržavanja 15-20 minuta bi otišli, bivajući ispraćeni od mlade gazdarice do izlaza.
Petar Pifat