Kad dođe ovo zimsko vrime stvarno ništa drugo čeljade ne zna radit neg sidit isprid televizora i minjat, vrtit svakojake programe. Srića moja pa u moje sobe imam sokoćalo, jel koliko sam vidio ne voljimo baš svi u kuće isto gledat. A srića j i što sad ima onaj daljinski pa sve mož birat iz fotelje a kadgod bome i iz kreveta. Ni smislit ne mogu kako bi ja ovaki od sto godina mogo sto put se dizat pa priko sobe do televizora minjat, pritiskat pucada. I eto moram kazat šta se dešava poslidnji dana u ve naše države. Ope se diže velika buna. Kažu, ope ćemo propast, sam što nismo. Ako ni oma, onda mal potli. Biće nikad gorje. Znate, ne mož to ni sve povatat, glediš jednu, drugu, treću televiziju pa bome ne divanu svi isto. Prvo baš nisam ko ni gledo šta se bunu al kad sam vidio da na jednoj divanu da ji ima dvajst a na drugoj dvajst iljada oma mi bilo sumnjivo. Al šta ‘š, naša posla. I tako vidi vraga vidim odviše veliki problem se napravio. Nikaka stranska firma bi nam kažu za odviše dobre novce kopala po zemlje. To što bi oni je jedno, a drugo j što su oni pokupovali maltene svu zemlju i to kažu za debele novce tamo di bi oni to radili. Vidim ja i znam da za dobre novce danaske čeljade će prodat da ne kažem koga, al vamo j’ još veći problem. Kažu, biće katastrova, ekološka kako se moderno kaže. Uništiće se priroda, i šta sve ni. I tako u glavnom gradu države, u svim većim mistima bome izgleda stvarno buna. Jest da kaže na jednima nji dvajst ne du da idju limuzine i tako no na jednima bome odviše mlogo ljudi, ne znam kako to i pribroju. A kako sam vidio jedni, ne smijem kazat koji, briju a i nikaki se s motkama pojavili pa briju, i šta sve ni. Ovi ope kažu da ne du da nam ta stranska firma gospodari i da nam uzmu naše najlipče što imamo, vodu i zemlju, pa makar kogod tio tu i debelo metnit u buđelar. Jel kažu kad to jedanput nestane natrag nema, niko i nikad nam to neće vratit i ni za kake novce. Pa još kažu da digod je bio taj Sio, Mio, Kio, Kinto, Rinto... jel kako li se već zove na kraju je bio jači neg država. Mislim se ovo stvarno ni za šalu, pa šta ako i do nas dođu? Zlo i naopako. Al kad bolje pogleđem i proštudiram se, pa možda su već kod nas. Nisu baš ti al su ko da drugi, da ne kažem možda i naši. Triba se odviše proštudirat dok štagod laneš. No, ja nemam mira pa moram. Eto i kod nas triba da kopu, da ne kažem prokopu, al to iđe baš, baš onako, da kažem ko da tuđe radu. Svake godine mal po mal pa vala će za kake izbore bit. A iz aviona se vidi da j’ velika potriba. Ta nestaće voda a biće mulj, a već dorano jeste. A i kad pravu, onda pravu ograde teko da kroz šumu iđeš da i slipi ne može zalutat. Sam naletiš. I ta divljač sludita, te vamo može te tamo ne mož. A kod nas kažu rezervat i to oho-ho veliki i važan. A zamislite iza ograde u po šume kukuruzi, a pa potli šuma što raste ko iz vode. Ko u ataru. Rasta i jasina, vrbe, vidićemo sam još na slike. A niki dan sam čo da j’ komšija ove godine prsko jabuke za ne povirovat dvajst put, što j’ prizno. A isti taj naguro svinče od praseta do sto kila za tri miseca. Sve za ne povirovat. I sam mal kad se proštudirat vidiš da kažu da sve tako mora bit. Kaže, drukčije se ne isplati. Kažu sve to nikaki »lobiji« određivu. I potli svega, a mogo bi još, triba se čeljade dobro proštudirat. Jel se triba bunit, jel sam leđa i glavu smotat pa dalje. A kad se ope još bolje proštudiram naposlitku bunili se ne bunili – ko nas tu i šta pita.