Fotografija na kojoj je Martin – Murcika Lendvai je nastala oko 1860. godine. Uzimajući u obzir da se prva fotografija na svijetu pojavila 1826. godine, imati u vlastitoj obiteljskoj zbirci uspomenu iz doba pionira fotografije predstavlja iznimnu rijetkost. Fotografiju je sačuvala Margit (Marga) Lendvai, rođena sestra moje majke (bake) Jelene. Bila je među fotografijama koje su ostale u staroj kući obitelji Lendvai koja je oduzeta nakon rata, ali je teškom borbom Marga uspjela otkupiti djedovinu i tom prilikom našla rijetke slike koje su igrom slučaja ostale sačuvane. Fotografije su se nekada čuvale u fotoalbumu koji je bio od crvenog pliša, orubljen srebrom, s katancem i ključem jer su bile smatrane velikim bogatstvom koje se zaista čuvalo s posebnom pažnjom. 
Rodbina s majčine strane je obitelj Lendvai, koja je došla iz Lendave, iz Slovenije, te se nastanila u subotičkoj ravnici. Kada je to točno bilo, više se nitko ne sjeća. Interesantno je kako su po dolasku na ove prostore svi muški članovi obitelji, glasoviti Mađari, oženili bunjevačke Hrvatice. Počet ću priču od nekih imena kojih se moja baka-teta Marga Lendvai sjeća. To su šukundjed Ento, njegova braća Ernest, Mihael, Remija, sestra Jelena (Ilka), te i mnogi drugi čijih imena se čak ni ona ne sjeća, jer ih je bilo mnogo, a kako kaže Marga, sjećanja već blijede. Tu dolazimo do same fotografije na kojoj se nalazi Martin – Murcika Lendvai, brat od strica mog pradjeda Mihaela (Miška) Lendvaia, Entinog sina. Martin je imao i sestru Kristinu – Kinciku Lendvai. Treba naglasiti da je moj šukundjed Ento bio najmlađi od braća i sestara, tako je Martin zapravo bio dosta stariji od pradjeda Mihaela. 
Martin se odlučio, budući da je obitelj Lendvai bila izuzetno imućna, školovati u Americi. Malo je reći da su mu stil života i okruženje u kome se nalazio bili privlačni. Stoga je nakon studija odlučio ostati u Americi, razviti vlastiti biznis i potražiti svoju sreću u dalekom svijetu. Periodično se vraćao u Suboticu u posjet svojoj obitelji, te je ostalo u sjećanju Margi kako je njen otac pričao o svom bratu iz Amerike. Posebno je ostao zabilježen jedan susret moga pradjeda i Martina koji se dogodio 1923. godine u Subotici, tijekom jednog od njegovih posljednjih posjeta. Izuzetno je volio oblačiti kožne kapute i jakne, plenio je poglede svojim prefinjenim američkim stilom koji je tada bio potpuno drugačiji od europske mode tog vremena. Pradjed Mihael je tom prilikom rekao Martinu kako mu prekrasno izgleda kožna jakna koju je imao na sebi, na što mu je Martin odgovorio kako bi on radije nosio jaknu od antilopa koju je nosio moj pradjed, budući da su na njoj bili vidljivi tragovi nošenja koji su izgledali kao da su uglačani i sjajni. Trik je bio u tome, kako je rekao Martin, pokazati kvalitetu kožne jakne dugotrajnim nošenjem. Možda nekom drugom ova priča nije toliko bitna, ali to je jedna od posljednjih, a možda i jedina uspomena na Martina – Murciku Lendvaia u našoj obitelji.  
Nakon smrti Martina – Murcike Lendvaija obitelj u Subotici nije imala više kontakata s rođacima u Americi.
Ivan Ušumović