Poruka četvrte nedjelje došašća skriva se u susretu Marije i Elizabete, dvije žene po kojima se Bog proslavio. Elizabeta, nerotkinja, bit će nagrađena zbog svoje vjere i ustrajne molitve, te će roditi sina koji će biti preteča Mesijin, a Marija je majka njegova Sina, koja mu je sebe stavila potpuno na raspolaganje izrekavši: »Evo službenice Gospodnje!« (Lk 1,38).
Vjera je počelo svega
Na samom kraju priprave za Božić, kada smo uložili trud da na različite načine pokažemo Bogu budnost i spremnost za susret s njim, on nas po likovima Marije i Elizabete želi podsjetiti što je najvažnije i iz čega sve počinje. To su vjera i pouzdanje u Boga. Vjera je počelo svega. Bez vjere nema ni budnosti ni obraćenja. Tko vjeruje, želi se Bogu približiti, zato se želi mijenjati i zato može spoznati potrebu za obraćenjem. Vjernik zna da njegov život ne završava na zemlji nego se nastavlja u vječnosti. Stoga se želi pripraviti za taj trenutak prijelaza, jer zna da će tada gledati Boga licem u lice, te da će mu vječnost odrediti ono što je činio na zemlji. Tko ne vjeruje, za njega su to samo puste priče i ne želi se time baviti, već je okrenut ovozemaljskom.
Nama se ponekad čini da oni koji ne vjeruju žive lakše, jer često nije lako slijediti Božje zapovijedi. Ali, to je samo privid, jer Bog izlijeva svoj blagoslov na sve one koje su mu vjerni i ulažu napore kako bi živjeli onako kako je njemu milo. On nagradu daje nerijetko već na zemlji, a svatko je dobiva u vječnosti. Vidimo to po Mariji i Elizabeti. Elizabeta je primjer žene koja čvrsto vjeruje da Bog može riješiti njezin problem. Iako je već u poodmakloj dobi i šanse da dobije potomstvo polako blijede, Bog se proslavlja i daje joj sina koji neće biti tek običan Izraelac, nego njegov prorok, onaj koji će najaviti Mesijin dolazak. Ona se nije ljutila na Boga što joj ne uslišava molitve iako mu je vjerna, nije odbacila vjeru jer Bog ne odgovara na njezine vapaje. Ona ustrajno moli i ostaje vjerna. Zato se Bog po njoj proslavlja nagrađujući vjernost i ustrajnost.
Po Elizabetinom liku Isus nam poručuje da je njegovo rođenje početak spasenja za sve ljude. Već u tom činu Bog otkriva da njemu ništa nije nemoguće, ali želi našu vjeru kako bi se kroz nas proslavio. Ni Krist se nije rodio čim su ga proroci najavili, nego kada se ispunilo vrijeme. Ni Elizabetin sin nije se rodio čim je ona počela moliti, nego je Bog sačekao vrijeme, jer je s njim imao plan. Tako Bog i s nama ima plan, a dok se on ne ostvari naša vjera je na kušnji. Božić nas ohrabruje da ustrajemo.
Službenica Gospodnja
U susretu Marije i Elizabete, rođaka Majku Kristovu pozdravlja riječima: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,45). Dakle, Marija je blažena jer vjeruje. Zamislimo samo koliko je velika njena vjera kada je povjerovala da će Bog po njoj ispuniti nešto nevjerojatno, rodit će njegova Sina. I ne samo da je povjerovala, nego mu se potpuno stavila na raspolaganje. Taj joj je život donio mnoge teškoće od samoga početka, ali ona se nije jadala niti žalila što je sve stavila u Božje ruke. Zato je blažena, zato je i naša Majka, naša zagovornica kod svoga Sina.
U posljednjim danima došašća Marija i Elizabeta nas hrabre da ostanemo vjerni Bogu i ustrajni u molitvi, da sve stavimo u njegove ruke, a on će blagosloviti svaku našu patnju i žrtvu. Njegovo rođenje u štalici znak je njegove blizine ljudima i znak je da pred Bogom sve ima smisao, ako se u njegove ruke stavi.
