Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je 2. prosinca znanstveni kolokvij »Pola stoljeća od Hrvatskog proljeća«. Rektor HKS-a prof. dr. sc. Željko Tanjić i ravnatelj Instituta za povijest dr. sc. Gordan Ravančić su u ime svojih ustanova, koje su priredile ovaj skup, uputile pozdravnu riječ publici. Predavanja o različitim aspektima Hrvatskog proljeća održali su doc. dr. sc. Anto Mikić, prof. Tomislav Žigmanov (ZKVH), prof. dr. sc. Ivica Šute, dr. sc. Marko Zubak, doc. dr. sc. Martin Previšić, prof. Krešimir Čokolić, dr. sc. Albert Bing i izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić.
Predavanje Žigmanova, naslovljeno »Hrvatsko proljeće i Katolička crkva u Bačkoj«, objedinilo je i laičke i crkvene elemente Hrvatskog proljeća među Hrvatima u Bačkoj. Na početku predavanja Žigmanov je podcrtao značenje Hrvatskog proljeća za Hrvate u Bačkoj.
»Ono će, s jedne strane, među Hrvatima probuditi ponovno nade, ponovno će se ući u proces intenzivne suradnje sa strukturama u SR Hrvatskoj, a vidjet ćemo da će sudjelovanje hrvatskoga vjerničkoga puka biti integrirano u svemu što se događalo u Katoličkoj crkvi u Hrvata.«
Žigmanov je rekao kako su paralelno postojala, ali se i podudarala, dva društvena toka, »jedan je društveni proces, a drugo je dinamična društvena činjenica – Katolička crkva«. Drugim riječima, riječ je o procesima unutar laičkih svjetovnih krugova i o onima unutar crkvenih krugova. Žigmanov je zaključio da Hrvatsko proljeće u Bačkoj nije imalo svoje političke ciljeve. Ono je bilo više narodno-kulturni, a manje demokratsko-politički pokret, rekao je Žigmanov na skupu.
Uloga Rajića i Budanovića
Prije opisivanja povijesnog konteksta hrvatskog korpusa u Bačkoj, Žigmanov je izdvojio nekoliko osnovnih činjenica. Istaknuo je da je Prvi svjetski rat prekinuo kulturna i društvena gibanja Hrvata u Bačkoj, koja su zapravo bila posljedica preporoditeljskih nastojanja biskupa Ivana Antunovića i Paje Kujundžića. Nakon rata nastali su novi izazovi po crkvene krugove. Trianonskim ugovorom, Bačka je podijeljena između Mađarske i Kraljevine SHS, a samim tim je nestalo jedinstvo Kalačko-bačke nadbiskupije. Za katolike Bačke osniva se Bačka apostolska administratura, koja je od prvog dana suočena s brojnim problemima.
»Hrvatski puk u Baranji, Bačkoj i Banatu dio je velikih asimilacijskih nastojanja srbijanske vladajuće klase. Isključeni su iz društvenih ključnih tokova. Stvarana je određena vrsta procesa da se provede dekroatizacija, a njihova moć marginalizira«, kazao je on.
Međutim, kako Žigmanov napominje, »to je sve bilo dovedeno u pitanje, to je slomljeno u drugoj polovini 30-ih godina« djelovanjem ne samo političkih prvaka Hrvata okupljenih oko Hrvatske seljačke stranke, nego i crkvenih, u prvom redu administratora Lajče Budanovića i župnika Blaška Rajića. Žigmanov podsjeća da oni nisu bili samo »ključni ljudi da taj dio Bačke postane dio Kraljevine SHS« nego i »da se gotovo plebiscitarno ostvari hrvatski identitet među Bunjevcima i Šokcima«.
Crkva i komunisti
U nastavku je Žigmanov govorio o tragičnim posljedicama ratnih (1941. – 1944.) i poslijeratnih godina po Crkvu i puk i kulturnom djelovanju klera u uvjetima suženih sloboda.
»U to vrijeme se ‚izvoze proizvodi‘ iz Bačke u Hrvatsku, kao što su Sestre Naše gospe iz Subotice. Tridesetih godina one stvaraju svoje samostane u Hrvatskoj. Nakon što je kardinal Alojzije Stepinac kupio samostan u Remetama, u Hrvatsku iz Sombora dolaze i karmelićani. Somborski samostan karmelićanskog reda je izvor za stvaranje karmela u Hrvatskoj, sada razvijenog i bogatog, sa samostanom u Bosni i Hercegovini. Složeni odnosi između klera i komunista otoplili su nakon sklapanja ugovora s Vatikanom i Brionskog plenuma 1966.«
Posljedice ovih krupnih povijesnih događaja osjetili su i Hrvati u Bačkoj.
»Okuplja se inteligencija, razgovara se unutar komunističke elite koja je nacionalno svjesna, a s druge strane i unutar Katoličke crkve glede narodnosnih tema. U jednom trenutku će se ta dva procesa, ta dva nastojanja početi podudarati kada su u pitanju ciljevi i doći će do jedne neobične, ali u visokom stupnju ostvarene suradnje«, kazao je on.
Žigmanov je spomenuo i pozitivne posljedice dobrih jugoslavensko-vatikanskih odnosa. Godine 1968. Matica hrvatska, a JAZU 1969., objavljuje kapitalna djela Ivana Kujundžića, subotičkog svećenika koji je 1947. osuđen na 13 godina strogog zatvora. To su bila, ističe Žigmanov, prva djela koja su Hrvati objavili nakon 1945. Vlč. Lazar Ivan Krmpotić 1969. održava zajedno s društvom sv. Jeronima u Baču Simpozij o Josipu Andriću. Otkriva se poprsje ispred crkve sv. Jakova u Plavni, na taj način se odalo priznanje i Andriću te ga vezalo za prostor s kojeg je potekao. Najzad, godine 1970. pokrenuta je Subotička Danica.
Gibanja u svjetovnim krugovima
Žigmanov je prikazao i gibanja unutar krugova hrvatskih laika nakon plenuma CK SKJ na Brijunima 1966. godine.
»Komunikacija s državnim republičkim vlastima unutar tijela u Hrvatskoj i isto tako unutar kulturnog prostora bila je intenzivirana. Stvara se pokret unutar inteligencije. Intenziviraju se okupljanja. Stvaraju se zajednički ciljevi. Godine 1968. na valu gibanja na tom etnografskom području nastaju Đakovački vezovi, Vinkovačke jeseni, Smotra folklora u Zagrebu, Brodu. Godine 1968. Dužijanca se prvi put odvija izvan crkve kao smotra tradicijske kulture s jasnim hrvatskim obilježjima. U ideološkom konceptu komunizma KUD Matija Gubec iz Tavankuta nastupa jasnije s pozicija udruge hrvatske kulture. Osnovan je 1946. godine kao hrvatsko društvo, a 1956. nakon što je ukinuto Hrvatsko narodno kazalište, preimenovan je i tjednik Hrvatska riječ itd. Časopis za kulturu i umjetnost Rukovet ponovno dobiva hrvatske elemente«, kazao je on.
Žigmanov je govorio i o prinosima na polju književnosti, kritike i filma. Objavljuju se kapitalna djela u Nakladnom zavodu Matice hrvatske Geze Kikića i Balinta Vujkova. Ante Sekulić je objavio u specijalnom broju časopisa Kritika temat o književnosti bačkih Hrvata. Snima se film Ive Škrabala Slamarke divojke 1971. Televizija Zagreb 1971. snima u Tavankutu seriju Boltine zgode i nezgode (autor Matija Poljaković, redatelj Petar Šarčević, TV Zagreb). Nažalost, ta vrsta sadržaja danas nije sačuvana, jer je nestalo u arhivu TV Zagreb. Vidljivost u Hrvatskom tjedniku bila je kontinuirana, stalna, »ne kao danas u medijima sporadična i incidentalna, bez učestalijih sadržaja«.
Bunjevačko kolo umjesto ogranka Matice
HKUD Bunjevačko kolo je osnovano umjesto planiranog ogranka Matice hrvatske.
»Nakon govora Tita u Titogradu bilo je jasno da Matica hrvatska nema što tražiti u području svoga djelovanja na teritoriju SAP Vojvodine, tj. SR Srbije. Oni koji su radili na osnutku Ogranka išli su u dogovor s mjesnim vlastima u Subotici radi osnivanja hrvatskog društva. I u siječnju 1970. osnovano je HKUD Bunjevačko kolo, imamo cijelu lepezu osoba koje se uključuju, a koje su bile vidno cijelo vrijeme uključene u život Katoličke crkve«, pojasnio je Žigmanov.
Nagli kraj
Nakon sjednica Izvršnog odbora SK SKJH u Karađorđevu, početkom prosinca 1971., uslijedio je obračun državnih struktura s nositeljima kulturnih gibanja, ne samo u Hrvatskoj nego i u Bačkoj.
»Posljedica toga u Bačkoj, u Subotici, gdje je bio najveći broj aktivnosti sudionika, je naglo i grubo prekidanje svih aktivnosti: 110 ljudi ostaje bez prava djelovanja u javnosti, HKUD Bunjevačko kolo mijenja ime u KUD Bunjevačko kolo, gdje postoji samo program vezan uz folklor i tradicijsku kulturu. HKUD Bunjevačko kolo je na početku imalo 10 sekcija. Istraživačka sekcija, koju je vodio Geza Kikić, urodila je brojnim plodovima. Njegova djela bivaju zarobljena u Hrvatskoj; nestale su antologije eseja i kritika bunjevačkih Hrvata. Prvi tom dokumenata o preporodu Hrvata u Ugarskoj, koji je bio otisnut, završio je u drobilici u nekim tamnim podrumima subotičke Gradske kuće. Četiri osobe osuđene su na zatvorske kazne, tri su laika«, objasnio je Žigmanov.
Kulturna djelatnost je za neko vrijeme zamrla, kako u redovima laika tako i Crkve. Novi početak najavilo je pokretanje Bačkog klasja 1978. i Subotičke Danice 1984. Godine 1986. Crkva je obilježila 300 godina od doseljavanja veće skupine Bunjevaca na područje ugarskoga područja iz Hercegovine. Održan je simpozij i objavljen zbornik.
»Na tragu tih gibanja koncem 1980-ih godina osniva se Institut Ivan Antunović, danas Katoličko društvo Ivan Antunović, koji će voditi hrvatski kler, ali će okupiti sve one laike koji su bili unutar prostora Katoličke crkve i do tada i kasnije, te ih uvući u određene programe. Njihov rad, polet i izgradnja drugih institucija u Bačkoj staje agresijom na Hrvatsku 1991. Prostor slobode ograničen je bitno, etnički motivirano nasilje bilo je snažno. Bila je to godina ponovnoga zastoja, ponovnoga kopnenja i institucionalnog, i kadrovskog, i kada su u pitanju ukupnost nastojanja na narodnosnom planu, koja se okupljala oko boljitka i opstanka pripadnika hrvatske zajednice«, zaključio je Žigmanov.
Vladimir Nimčević
