Faljnis, čeljadi moja. Jevo, udarila nika kišetina pa već danima zaliva ovu našu lipu ravnicu. Ne mož čovik ni izać napolje malo na ajer, svi se pozavlačili u kuće i ono malo salaša što je ostalo u šoru. A šta ondak mož čovik i radit neg samo blenit u televizor i mudrovat. Tako vam i ja, čeljadi, kad mi ova moja dosta narondza a ja lipo zovem moje pajdaše, Perišu i rođu Josu pa zajednički mudrujemo. Doduše, nemojte od naše pameti tušta iščekivat. Nismo mi nikaki škulovani ljudi već više onako, paori koji su fajin priživili i dobrog i lipog a i onog nikakog, ružnog i siromaškog, a tušta smo se borme naslušali i naši stari kojima isto tako nije baš uvik mrišio jorgovan a ni cvatale ljubičice. Šta ćeš, taki je život. Kad nam budne dobro i lipo, a mi bi još bolje i lipče i opet se trevi da ne budne kako smo pridvidili neg gore. Da je moj baćo Đeno živ, oma bi kazo da nam tako i triba kad ištemo od pogače proju. Ja se borme sićam fajin unatrag i kandar gustiram u ovoj mojoj glavi ispod šešira da je baš tako. Jeto, na priliku, imali smo lipe i dobre radione, fabrike, mlinove i velike mesare a sad od tog nemade ni traga. Iz »Fidelinkinog« mlina vidim raste dračinjak, nije bolje ni s »29. Novemberom«; divani čeljad da se i »Serum« zatvorio naskroz, a od »Zorkine« fabrike nisu ostale ni ciglje, sravnato skroz sa zemljom. Divani se po varoši da čekaju toliko i toliko godina da se promane zemlja pa će štogod pravit. Cigurno opet kaku stranjsku miškulanciju, a od tog običan čovik neće imat nikake hasne. Kad ovako mislim, gledajuć ovu dvojicu pridamnom kaki su lipi i matori a cigurno ni ja nisam baš puno lipči a ni za izlog, najedared mi palo na pamet: usto sam i očo u čistu sobu, skinio jednu sliku sa zida, na njoj smo ja, moja gospoja i dvoje dice. Dođem natrag i metnem je nastal, onako zajedno s ramom. Ova dvojica ne svaćajuć, al ipak se zagledaju u sliku. Joso je još i očale izvuko iz džepa, gleda, gleda…, pa će Periša: »Av, komšo, alaj ste ode bili mladi i lipi, svaka čast«. »Nisam vam zato dono, već vite na njoj u ćoši piše godina kad je uslikana, znači tačno je tridest godina prošlo od tog doba. Mladi i lipi, a sad matori i ne baš lipi, znači vrimena fajin prošlo a da vam velim zašto sam vam ovu sliku baš pokazo. E, pa zato što nam prošlo najlipče dobo života u čekanju, jel te godine su nam počeli obećavat kako će nam bit zdravo bolje, pa su ondak došli oni drugi pa su divanili na sav glas ‘ta biće bolje, samo se malkoc strpite’. Mi se strpili, al od boljeg ništa, jedino nam digli broj godina kad možmo u penziju i rasprodali većinu fabrika što su vridile. E, kad su došli ovi treći i oni su vikali na sav glas ‘biće bolje, samo još koju godinicu’. Biće bolje, pa nam opalili poreze i reštancije, mi stalno trpimo a oni doneli plevani fabrika, žito oma prodadu na stranu a uvoze sa strane, daborme rđavije brašno, i sve drugo. Od boljeg opet ništa, a nama vik skoro prošo u tim čekanju boljeg. A mi, misto da iđemo boljim, latili se pa curikamo gorim.« Svi smo se niki trgli i zamislili, al više nismo diskutovali. Ajd, zbogom, čeljadi moja.