Župnik Smendrović u Sesvetama sa svojih 36 godina odlučuje stupiti u franjevački red. Možemo reći da na neki način to nije bila uobičajena praksa. U većini slučajeva mladi ljudi postaju prvo kandidati nekog reda, pa postupno postaju članovi do zavjeta. U međuvremenu studiraju teologiju i na kraju svih tih stupnjeva rede se za svećenike. Kod Petra Smendrovića je to bio obrnuti put. Prvo je postao svećenik, a onda u 36. godini stupa u redovnički život. Kad netko u svojim mladim godinama (18-19) stupa u redovničku zajednicu, procedura ulaska je jednostavna jer mladić iza sebe nema nagomilano materijalno imanje. Smendrović je morao svoje materijalno imanje riješiti. Sve što je za vrijeme župnikovanja ili iz nekog nasljedstva stekao, morao je podijeliti. Prilikom ulaska u franjevačku zajednicu morao je biti potpuno siromašan, jer se kasnije prilikom redovničkih zavjeta trebao obvezati na zavjet siromaštva. Novac koji je ostao iza njega postao je dio fonda za održavanje škole u Velikoj Mlaki. 
Tridesetšestogodišnjak Petar Smendrović, bivši svećenik Zagrebačke biskupije, 16. lipnja 1763. godine obukao je na sebe franjevačku odjeću. Ceremonija oblačenja bila je u čuvenom centru franjevaca u Šarengradu. U ovom samostanu je bio i odgoj kandidata za red. Nakon godinu dana, 1764., Smendrović je već položio i redovničke zavjete i s tim postao puni član franjevačkog reda provincije sv. Ivana Kapistrana. Prilikom ulaska u franjevačku zajednicu dobio je novo ime Roko. To ime je bilo rijetkost u tom periodu među redovnicima, ali treba reći da je u tim godinama štovanje i kult sv. Roka bio na vrhuncu u Srednjoj Europi. Fra Roko je postao punopravni član franjevačkog reda, u svojim prvim redovničkim godinama bio je namješten u franjevačke samostane u Požegi i u Našicama. Franjevačka provincija sv. Ivana Kapistrana je te 1764. godine imala 366 svećenika franjevaca. Među njima je bilo 224 redovnika ilirske (hrvatske), te 142 redovnika drugih nacionalnosti – Nijemaca, Mađara, Slovaka i drugih. 
Prve godine u franjevačkom redu fra Roka su ostale nezabilježene, bez nekih većih primjetnih događanja u njegovom djelovanju. Od 1764. pa do 1766. godine, kada je došao u Sombor, možemo opaziti samo jednu bitnu stvar – njegov ciljan i namjeravan put prema Bačkoj. Ako pogledamo na karti njegove punktove od Šarengrada preko Požege do Našica vidimo da je težio prema šaroliko naseljenoj ravnici preko Dunava. Treba spomenuti da je u drugoj polovini 18. stoljeća tada već slobodni kraljevski grad Sombor i ujedno sjedište Bač-bodroške županije bio znatno veći grad od spomenutih gradova gdje je fra Roko boravio. 
Godine 1766. fra Roko stiže u Sombor i tu dostiže svoj vrhunac u svojoj franjevačkoj karijeri. Dolaskom u Sombor odmah ga imenuju blagdanskim propovjednikom, što je značilo veliku čast u tom gradu koji je bio pun plemića i županijskih činovnika. S tim je odmah zauzeo i poziciju na novom mjestu u somborskom franjevačkom samostanu (danas župna kuća Presvetog Trojstva).
Sombor je za fra Roka bilo mjesto iz snova, uvijek je u sebi vapio za takvim mjestom, koje je multinacionalno, multireligijsko, a ujedno i dosta veliko. Sombor je u tim godinama (1766. – 1769.) imao oko 13 tisuća stanovnika. Nije slučajno da je njegovo misijsko djelovanje koje je izraženo kroz egzorcizam i posebnu brigu za opsjednutim ljudima izraženo baš u Somboru. Njegove ambicije još iz djetinjstva su došle do izražaja u Somboru. Etnički sastav i višereligijsko mjesto, narodi koji su se doseljavali sa svih strana, nosili sa sobom i poganske i kršćanske tradicije i običaje, bili su glavni okidač da u fra Roku proradi njegov misionarski duh s jedne strane, a s druge strane duh kojeg je ponio sa sobom iz djetinjstva kad su se njegovi rođaci bavili osuđivanjem vještica na području Turopolja.
Od ukupnih 55 godina života, fra Roko je ima tri godine (1766.-69.) provedene u Somboru koje na osnovu arhivskih dokumenata možemo dobro proučiti i upoznati.
(tekst sastavljen na osnovu knjige: Dániel Bártha A zombori ördögűző, Budapest, 2016.)