Na pragu smo treće nedjelje došašća. Pola vremena naše priprave za Božić je prošlo. Trudili smo se i nastojali uistinu biti budni u kršćanskom smislu, svidjeti se Bogu svojim djelima. Ipak, uvijek ostaje pitanje jesmo li činili sve kako je Bogu milo, jesmo li uistinu bili pravi kršćani, imamo li razloga za strah od susreta s Bogom i što još možemo promijeniti? Što više o tome razmišljamo, sve više kompliciramo, a Bog nam nudi tako jednostavna rješenja. On od nas ne traži ništa što ne bismo mogli ispuniti. Kako bi naše dvojbe i sumnje raspršio, treće nedjelje došašća daje nam odgovor na sva ona pitanja koja nas u dubini duše muče.
Ivanovi odgovori
Evanđelje se i ove nedjelje zadržava kod Ivana Krstitelja. Prošle je pozivao na obraćenje i pripravljanje puta Bogu, a ove pojašnjava kako ćemo to učiniti. Ljudi koji se žele obratiti prilaze mu s pitanjem što konkretno trebaju činiti, a on im daje odgovore. Odgovori se razlikuju, svatko dobiva rješenje prema svome staležu. Mnoštvu kaže: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako« (Lk 3,11). Za carinike je odgovor: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno« (Lk 3,13). Vojnicima kaže: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom« (Lk 3,15).
Iz Ivanovih odgovora narodu koji mu prilazi lako uočavamo da Bog od čovjeka ne očekuje nikakva posebna djela već da svatko živi pravedno i uzorno tamo gdje ga je Bog postavio. I Božje zapovijedi nisu ništa drugo nego pomoć da živimo pravedno, a kada izgubimo pojam pravednosti, one nas opominju i vraćaju na pravi put. Tako je i danas. Svatko od nas živi i djeluje u nekoj sredini, svakome su povjerene različite životne, ali i poslovne uloge. Bogu je milo ako ono što nam je povjerio vršimo odgovorno i pošteno, ako nismo lijeni, ne krademo, ne lažemo, ne izbjegavamo odgovornosti, ne uzrokujemo svađe i rasprave... Naše je izvršiti poslanje koje smo od Boga primili, poslanje majke, sestre, oca, djeda, profesora, majstora, vozača…
Ali, Ivan je mnoštvu, dakle svima, bez obzira na stalež i položaj, rekao isto – da se zauzmu za siromašne. Siromaštvo je širok pojam, pa i naše djelovanje može biti različito. No, uvijek moramo imati otvorene oči, ali i srce za brata u potrebi. Ne samo u vrijeme došašća, nego uvijek. To je dio kršćanskog poslanja. Netko treba hranu, odjeću, ali netko treba ljubav, razumijevanje, toplu riječ. Kao kršćani ne možemo se oglušiti na takve potrebe naših bližnjih nego učiniti sve što možemo da im pomognemo. To nam je kršćanska dužnost.
Kada Isus dođe
Ivan na kraju spominje Isusov dolazak, te kaže: »U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim« (Lk 3,17). Da, istina je, Isus će nas na kraju podijeliti na one koji su žito i na one koji su pljeva. No, ne treba nas to plašiti, jer ako smo pravedno živjeli i za bližnje imali ljubavi, Krist nas neće odbaciti. Zato nas sada i upozorava, dok još ima vremena da se vratimo na pravi put.
Dakle, kršćanin u svome životnom hodu ovdje na zemlji mora misliti na Boga, komunicirati s njim molitvom i sakramentima. No, na tom životnom putu susreće i druge ljude, i ti ljudi ga vode bliže Bogu, zato su i naša djela važna da se, kada Krist dođe, nađemo na pravoj strani. Stoga moliti i ljubiti uvijek ide jedno s drugim, a ono što činimo samo pokazuje koliko smo duboko pronikli u molitvu i koliko ljubavi ima u našim srcima.
